Judi! Dosegli smo naš cilj. MONGOLIJAAAAAAAAAAAAAAAA! Zemlja predive prirode koja naprosto oduzima dah, ljudi čija slika u riječniku stoji za termin ljubaznosti i cesta koje…pa…nema. True RALLY i test za našeg Juga! No dugo nas nije bilo, a to većinom zbog nedostatka interneta pa vam dugujemo jedan lijepi izvještaj. Nemojte se ljutiti, ako u ovom izvještaju ne nađete previše povijesnih, kulturoloških i geografskih podataka, ali za to imate enciklopedije. Mi pričamo Mongoliju kroz prizmu naših očiju. Osim toga trenutno vrlo brzo pišem i ne stignem googlati jer signal samo što ne ode. I ne brinite. U drugom izvještaju ću vam ispričati veoma zanimljive priče iz preostalih ruskih gradova koje smo prošli do Mongolije. Ruksak spreman, kava, čaj, pivo, žestica isto? Opustite mozak i oči, upadnite s nama u nevjerojatno visok ruski terenac UAZ (Ulyanovsky Avtomobilny Zavod) i krenimo trndati po Mongolskim bespućima:
Priča s granice – Rusija ima asfaltirane ceste (većinom), Mongolija nije baš upoznata s tim pojmom. Čudno jelda? Ne baš. Čim pređete rusku granicu u ravnoj liniji, kao odrezano, nestane i asfalt. Sve bi to bilo ok da taj put ne daje osjećaj kao da su tenkovi prelazili preko njega i ostavili ogromne brazde koje Artija tresu kao zvečku zbog čega ispušta zvukove kao Titanic prilikom potonuća. No u nas nema Leonarda DiCapria i one Kate Winslet već samo tri ukiseljena Jak goveda koji nisu spavali 48 sati jer su se prethodnu noć smrznuli ko p…e negdje u Tašanti prije granice. Spavanje u Jugu je katastrofa. Vani je bilo 10 stupnjava i to ako. No to je Altai gorje i pokrajina Kosh – Agach gdje je prosječna visina 2000 metara i to je potpuno normalno. Tašanta nije oku ugodna i što točno tamo ljudi rade pretpostavljam ne znaju ni oni sami brižni. Krave hodaju normalno po ulici i to je jedini znak života van svih zatvorenih potleušica koje čame tužne u svojoj bijedi. No tamo to nije bijeda već način života. Ujutro smo se “probudili” i mrtvi umorni otišli na granicu. Granica se otvara u 8 formalno, a u 9, 9 i pol u reali. Neki Mongolci i cijele obitelji u trošnom kamionu nam savjetuju rutu kojom trebamo ići i pitaju nas jesmo li uzeli dovoljno benzina. Mi shvaćamo da nismo i ponovno se vraćamo na pumpu na kojoj smo spavali da bi napunili Artijev sićušni tank od 30 litara i još 30 litara stavili u kanistre. Arti ide na pumpu kao žena s upaljenim urinalnim traktom na wc. Prosto je dosadno pratiti to…Još kad se tome pribroji činjenica da u Rusiji moraš doći, pokucati na prozorčić, dati depozit u kešu i tek onda natankati i čekati da najčešće gospođa koja radi na pumpi ti otvori agregat da kreneš točit pa se vratiš po ostatak je prosto nesnosno. Još, ako na karticu tankaš…Hahahahha. Daš karticu, procjeniš koliko litara ti stane u Juga pa onda tankaš. Ostatak ne vraćaju pa nam se par puta dogodilo da smo litru, dvije morali pustiti jer nismo imali gdje s njima. Zašto? Pa kako ćeš procijeniti kad Artijev pokazivač goriva varira kao mood swings bipolarca. Čas ima… Čas rezerva… A rezerva se pali kao žmigavci i svijetli ko u Betlehemu pa te nerjetko po noći zaslijepi gore nego dugi farovi kamiona iz suprotnog smjera. Nego evo nas natankali smo auto opet. I dođemo mi opet na nedaleku granicu i Mongolac nam čuva mjesto. Pita nas ne bi li rezervoar trebao imati čep. ?? Joooooooooooooj!!! Ostavio sam čep na krovu i pao je negdje po putu. Pas… mater… Majku… joooooooj. Vraćamo se nazad i opet tražimo taj čep. Nigdje ga nema. Da je samo auto prešao preko njega mogao ga je lansirati gdje god u travu. Još sam se pitao što mi to ronda po krovu dok sam vozio s pumpe. Koja budala. Ma umor me savladao, ne mogu više… Nakon 500 metara i nade na dnu bunara napokon sam ga ugledao. Najsvjetlija točka toga jutra. Sreća bez granica! Vraćamo se u auto i vozimo se prema granici. Ruska ok… Ali kreću nevolje. Auto smo cijeli morali raspakirati. Cijeli! Gotovo da smo tapecirunge morali skinuti. Nisu ti Rusi baš čisti. Ali svi nevjerojatno ljubazni. Sjajni su i super se zabavljati s njima. Dopuštam si više nego ikad prije i doslovno ih zafrkavam da imamo oružje, drogu i sve i da im mogu prodati povoljno. Vide da smo budale i smiju se. Preslatka mješanka njemačkog ovčara temeljito gura nos u svaku rupu i otvor automobila i u svaku našu stvar. Policajci doslovno guglaju svaki od naših lijekova. Nisu temeljiti… Već extremno temeljiti. Ali ne možeš im zamjeriti. Super su i to im je posao. Uzimamo masu vremena da složimo auto cakum pakum i idemo dalje. E sad kreće fun stuff. Asfalt nestaje, potresujka počinje. Dolazimo na mongolsku granicu. Gleda nas neki mali čovječuljak i pita “Mongol rally?” Ja nisam siguran što da kažem, ovisno o tome vole li oni rallyaše ili ne, ali slijedim instinkt i kažem da. On nešto mrmlja, ja se trudim saznati rutu na ruskom, ali ništa od toga… 50 rubalja. Za što? pitam ja. Tek tako. Ok, dajem ja njima 50 rubalja i smijemo nastaviti. Dolazimo do “prave granice”, a ono je valjda bio check point. E da… Alex je mijenjao i dolare tu. I naravno, bivao jako pokraden. Mongol tugrik spram američkog dolara je 2100 naprama 1, ali mi to tada naravno nismo znali jer smo bene koje se ne raspitaju za to prethodno pa je Alex dobio 1650 spram 1. Bravo! 😀 Dolazimo na “pravu granicu” i tamo nam prijete pregledavanjem. Ja se smijem. Boli nas briga. No, zamisli čuda. Neki govore engleski. Sramežljivo nas pitaju želimo li mijenjati lovu i sad nude tečaj 1800 naprama 1. Masu reko, pa Alex opet mijenja. I opet popuši. A žao nam je bilo lika, tako je brižan izgledao. Da nije on mijenjao, vjerojatno bi ja.
Mongolska granica je sve samo ne granica. Ljudi se s nama zafrkavaju kao da smo best friends. Mislili smo da su Rusi ljubazni, ali ovo je prosto nevjerojatno. Svi vam se smiješe, stalno pokazuju što trebate raditi i uz čak ne toliko glomaznu birokraciju prošeću vas kao kroz park. Na kraju bivate zadovoljni s viđenim i s onim što ste upravo iskusili. Na šalteru broj 3 dočekuje nas neki lik i uzima nam dokumente, a iz kuta viče Kim Jong Un u sunčanim naočalama od kuda smo na vrlo dobrom engleskom. Ja se nasmijem i kažem “Horvatia” jer apsolutno nitko živ nakon Lviva ne razumije što engleski naziv “Croatia” zapravo znači. Smiješno, ali istinito. Prije znaju što je Hrvatska. On puši cigaretu i smjestio se udobno u svoj naslonjač. Frajer neki. Nevjerojatno pompozan i sebeljubiv lik. Jedan od onih koji uživa u svome stasu i glasu. Jooooj kako on sebe voli slušati… A ja igram na kartu koja najbolje prolazi, a ovaj put je baš, baš prošla – glup i simpatičan. Nešto ga ne čujem što govori i pitam ga “što?”, a on mi odgovara “Zar moj engleski nije dovoljno dobar za tebe? Stalno pitaš što? Jesam li ja niže od tebe?”. Ja mu mrtav hladan odgovaram da ne čujem. “Kako ne čuješ kad si tu praktički pored mene. Želiš li reći da sam ja i glup?” Mrtav hladan ga gledam u oči i odgovaram “Ma ne, ali to je zbog eksplozije.” Cijela stanica se okreće i svi se napnu. “Koja eksplozija, gdje, kako, kada? Mi nismo ništa čuli”. Maltene im je falilo da me odvedu na klistiranje, a ja i dalje mrtav hladan odgovaram “Ma ne, ali pukla je petarda u Novosibirsku pored mog uha pa od tad slabije čujem. Znate kakva su današnja djeca…” Svi se opuste i zavale natrag u svoje fotelje. Huh… Mene i dalje boli briga. Sve je ovo vrlo zabavno. Ovo ni nije granica mislim si ja. On se opusti i pita nas gdje nam je auto. Izađe sa mnom van i krene se smijati. “Vi s ovim mislite preko MOJE zemlje?? MUAHAHAHAHHAHAHA”. Svi se smijemo i gledamo ga, a on ne staje. I sad krene popovanje. On stane na višu stepenicu da bude iznad mene, a mi smo ispod. “Ne možete time preko. Mislim riskirajte, ali ukoliko vam se auto pokvari i ostane u Mongoliji morate platiti 5000 dolara poreza.” Koliko??? Jep, jep. Kasnije sam u katalogu pročitao da je zbilja toliko. No govori nam da to sve ovisi o nama pa nam savjetuje kuda ići. “Ovdje možete, ovdje nemojte ni pokušavati, ali ovdje bi trebali, a nećete moći jer ima 450 km čiste Gobi pustinje i ni žive duše na vidiku. Imate li satelitski telefon? Ne?? Ma ljudi koji je vama vrag?” Ja na sve odgovaram bedasto i stalno mu se zahvaljujem za pomoć. Vaš engleski je sjajan titram mu, a njemu tako godiiii. On ej sve bolji prema nama pa nam daje i iskrene benigne savjete premda je prefriganac samo takav. No kao i svaki iskompleksirani lik s nula samopouzdanja jako je osjetljiv na vlastiti ego i taštinu. Divota. Na kraju nismo izvadili niti jednu stvar na pregled iz Artija. Sreća. Kaže nam da čekamo… Imamo još puno posla. Zašto? Pauza je za čaj. Svi policajci ko po Fordovoj traci ulaze u stanicu i zatvore vrata. To traje… I traje… Cijela granica čeka. Nakon sat i pol skoro izlazi isti lik van i pita nas “Što vi ovdje radite?? Go, go…!” Dragi smo mu, a za cigarete koje je dobio pita “Jeli to korupcija ili?” Neee, čisto radi savjeta i dragi ste nam. Uuuuuuu hvala, hvala, onda može. Ja ulazim po još jedan dokument kod još jednog policajca i taj je nevjerojatno ljubazan. Baš je super lik. Odlična energija i stvarno željan pomoći. Daje nam savjete da ne idemo dalje, nakon što je pregedao naše vozilo i uhvatio se za kosu. Pa kako ste vi uopće ovdje stigli?? Ajme eeeeej. Ja njemu objašnjavam na kakvom smo pohodu i da je bitno da dođemo do Mongolije. Pokazuje mi u katalogu kolika je kazna i govori “Što bi vi sad htjeli od mene?”… Pa ne znam… Najbolji i najiskreniji savjet možda? “Gledajte… Postoji mogućnost da vas maknem iz računala da ste u Mongoliju ušli autom. Ja to mogu. Ali to košta.” Koliko? “Pa gledajte… Koliko ste spremni dati onom čovjeku? On je dosta tašt i vrlo (Glup, upadam ja).. Da. Ali ne voli korupciju. Do neke granice.” Koje granice, pitam ja. Nemamo 5000 dolara i to nas jako brine u slučaju da se auto nepopravljivo pokvari. “Koliko ste spremni ponuditi?” Tu sad kreće cjenkanje… 100, 150 dolara? Možda? “hahahaha, neeeeee. Pa mi nismo djeca..” Pa koliko onda? “Hahah, ne mogu ti ja to reći.” 300 dolara, naša zadnja ponuda. “Ne. Ispod 500 ne možemo razgovarati”. Koliko?? “Da..” Ali mi smo studenti, žurnalisti, novinari, na našem pohodu… Mi ne smijemo sebi dopustiti da ne odradimo ovo kako spada… I traje to i traje. On govori kako ima majku ovdje nakon 100 km, profesoricu engleskog. Malo skrećemo s teme i razgovaramo o životu u Mongoliji, Hrvatskoj, EU, svijetu itd. Komunikacija se opusti i kreću i psovke. Huh, drago mi je. To znači da smo na istom levelu. “Gle, dečki, dragi ste mi. Mogu vam ponuditi za 300 dolara da vam garažiram auto dok vi lutate Mongolijom. Vratite se nazad i odete. Ja vas maknem iz računala i nemate problema. Spavate kod moje majke, a danas pijemo. Dopeljat ću možda i neke žene. 150 dolara i to je zadnja ponuda. “Hmmmm, ubijate me. Može. Daj broj.” Sretan ko nova godina odlazim do dečki i prepričavam uspjeh. Dolazi Kim Jong Un. Oh ne… On ne smije ništa znati. I opet kreće popovanje o ruti… Ovaj me čeka s parama. Pita me Kim što je onaj papirić koji mi je Marino dao? Neeee. Srce kuca. On to ne smije znati inače naš pokrovitelj dobiva momentalni otkaz, a mi protjerivanje s granice u najboljem slučaju. Vadim neke papire, on povisuje ton “NE TAJ, NEGO ONAJ KOJI TI JE ON DAO.” Na krjau vadim 20 dolara i srce mi pada u pete. Steže mi se obruč oko vrata. Što sad… Sve je tako dobro prošlo. Koji vrag. Zašto Bože, zašto?? “Dečko. Papirić za auto. Želim vidjeti pečat!” A? Ahaaaaaaaaa taj papirić. Pa tu je negdje, mora biti. Nalazim ga i dajem mu. Vraća mi ga, “Što još tu radite?” smije se. “Krenite, ajde, ajde, ajde…” Mi idemo, ali kako da sad stanemo i damo našem pokrovitelju 150 dolara… Mah… Koga briga. Stajem ja na granici. Čujem Kima iza mene kako se dere. Ja uzimam 2 bočice Marascina i letim u sporedni ulaz u stanicu. Trčim ko muha bez glave i ulazim u kabinet od našeg pokrovitelja kojem (ne) znam ime. Dajem mu 150 dolara i bočicu Marascina. Kim dolazi. “Što je ovo??” Ma samo sam mu se htio zahvaliti za pokazivanje rute i također vama. Gdje ste bili? Tražim vas po stanici. – govorim ja glupo i naivno sa smješkom. On gleda u čudu. “Evo mali poklon za vas i namignem mu. Potapšam ga po leđima. Točnije od višnje je pa je za vašu dragu, ali možete i vi to popiti. Fino je. 😉 “Ahaaaa. Ok, ok. A zašto?” Ma svi ste tako predragi na ovoj granici i nakon 6000 km s 0% sporazumijevanja na engleskom, zadovoljstvo je vidjeti prave ljude koji su toliko napredni da znaju što znači poznavanje globalizacije i internacionalnog jezika. “Aha. Pa naravno. Zar si sumnjao??” Nikad! 😀 Ajde, ajde odi sada i čuvaj sebe i tu limenu kantu. Yes, sir! Odlazim i čujem kako se smješkaju.
Naš pokrovitelj nas je zvao, ali kako smo bili prvi dan jako umorni nismo mogli s njime izaći. Dosada nije opet zvao, ali nadamo se da hoće jer naših 150 dolara je u njegovim rukama. Što god da bilo na kraju s time, vrijedno je iskustvo. Možda se naljutio jer nismo mogli s njime izaći prvu večer, ali ipak je stvar u tome da čovjek radi na granici i sekretarica non stop javlja “Osoba se nalazi van mreže.” Preostaje nam čekati…
Nakon granice zaustavila nas je policija i natjerala da napravimo osiguranje. Kakvo sad mrtvo osiguranje mislim si ja. Jebote….!!! Dosta mi je svega. Nismo spavali, polumrtvi smo. Imamo sreće što smo uopće došli do tu… Dosta je!
“Što trebate?” – Ja
“Govorite po ruski?” – policajci, gospođa koja radi za osiguranje u pratnji neka tri lokalna kronera. Zanimljivo je kako su oni svi zajedno u nekoj polurazrušenoj kućici. Odlazim s njima unutra. Marino i Alex hrane djecu sjemenkama suncokreta i daju im slatkiše. Oni se okupljaju sa svih strana oko njih kao venecijanski golubovi. Ružno za reći, ali to je prilično točna usporedba.
Ne govorim po ruski. Ja ingliš, mader raša, majka, otac, žena kraljica, Pikaču, Luka Modrić. Kako si lijep, tapšam policajca po ramenima. Zagrlim jednog kronera i brate mi… Ponašam se ko da sam sišao s Marsa. Glup ko točak. Smijem se iz sveg glasa. Ovi me gledaju u čudu. Ne mogu vjerovati..
“Inšurans, inšurans!
Jel to obavezno?
A?? Po ruski, govorite?
“Malo.”
Obavezno je. 30 dolars, govore oni.
Ma što? Hahahah kakvi ste vi kraljine. Pa to je puno! Ne plaćam ja toliko. Dobijem li ja kakv ček za to?
Zašto?
Pa treba mi za šefa račun. Ako ne priložim račun, šef će me ubiti. Naime ja prevozim izbjeglice i oni su sad sa mnom u autu. Vidite li vi njih? Ako nešto ne pojedu i ne popiju odmah, umrijet će.
Pare dajte.
Može u vašoj valuti?
Može
Odlazim do Alexa s osmjehom od uha do uha i uzimam mu one brižne pare. Vraćam se.
Nije to dovoljno – kažu oni
Ma ša nije dovoljno?
Fali 10 dolara.
O jebem vam selo. Pa vi ste idioti. Zbrojite.
Odkuda ste?
Iz Rijeke. Znate. More. Uuuuu očenj krasivij gorat (Jako lijep grad). More… Žene… Alkohol u potocima. Med i mlijeko (Čisto da se razumijemo ja sve ovo govorim na hrvatskom)
Oni se smiju.
Ajde dođite daj. Daj broj. Daj broj. Kod mene smještaj. Znam Luku Modrića. Otpeljat ću vas do njega.
Uuuuu Luka, futbal, Euro. Horvatia (šuta nogom zrak policajac) good, good.
Ma dečki su prva liga, ali nismo imali sreće s Portugalom.
Portugal buuuuuuuu (Ja umirem od smijeha)
Ajde, ajde simpa ste, evo vam pare. Ajmo se slikat. Policajci nisu mogli, ali hvatam nekog vojnika i slikam se.
Sa svima se rukujem i odlazim od srca nasmijan. Umoran sam. Bio bi red da se zabavim bar malo.
Ne želim omalovažiti ovu državu svojim postupcima, ali nekako sam se morao održati budnim i zabaviti. Ukoliko ne pokažete da vas ništa ne dira na koji god način i ukoliko uz to niste nevjerojatno ljubazni, bedasti, ali i ukoliko ne pokažete razinu lukavosti… Neće vam se pisati dobro. Najgore je biti ozbiljan, bezobrazan ili čak prkosan. Tada ste doviđenja. Svi ljudi koje smo vidjeli da su se svađali na svim tim granicama nisu prošli najbolje. Pretres od vrha do dna.
Vozimo se. Cesta nema. Točnije ima, ali kamo god da idete možete doslovno voziti ravno jer sve oko vas je čista, ravna livada. Odjednom asfalt u malom mjestu Tsagaannuur. I to kakav! Klasa! Ravan i gladak poput svile. Ok, ne cijelo vrijeme jer je dosta valovit s velikom magnitudom valova pa se ne tresete, ali skačete gore, dolje s vremena na vrijeme, ali inače ok. Malo gombanja u prvoj brzini na nekom jaaaako strmom brdu i evo nas u Ulgiju. Ludilo. Potleušice i već viđen krajolik, ali šarmantno. Sa svojim ofucanim kućicama podsjeća na ona sela iz “Dobar, loš, zao” i “Za šaku dolara.” Ma čudilo.
Tražimo hotel “Duman” po preporuci našeg pokrovitelja i pokušavamo ga naći rukama, nogama i svim jezicima koje znamo. Ne pomaže ništa. Nekako, nekako, NEKAKO, nailazimo na lika koji govori ruski i to vrlo dobro (Za razliku od Rusa). U dvorištu toča noge u lavoru, ali vidi da smo izgubljeni pa nas pita treba li nam pomoć. “Definitivno da, nam nužna pomoč!”. On se nasmije, ja sjedam s njim u auto, a Arti nas prati. Dolazimo do Dumana. U ulici koju smo prošli par puta, ali u nekom zakutku bez asfalta naravno.
U hotelu nitko od posluge ne zna niti jedan jezik izuzev mongolskog. Jooooooooooooooooooj! Ruke, noge, njemački, francuski, talijanski, engleski, ruski, španjolski – ma ništa! I ajd… Nekako se sporazumijemo. Ulazimo u sobu, uzimamo jednu umjesto dvije i netko će spavati na kauču. Rotirati ćemo se. Nema frke. Prespavamo noć, pitamo našeg pokrovitelja da se sutra nađemo i zamolimo za razumijevanje. Kaže, javiti ću ti se kroz par minuta. Nije se javio, ali kao što rekoh još čekamo njegov poziv. Radi čovjek na granici. Ne može nigdje ni da hoće, naći ćemo ga. 😉
U hotelu nema struje ni vode. Redukcija kao što sam rekao. Izlazimo van i šećemo se gradom. Marino nailazi na nekog lika koji nam na engleskom objašnjava da bi najbolje bilo otići do turističke agencije i uzeti neki paket aranžman da razgledamo Mongoliju. Pristajemo i plaćamo taksi 1000 tugrika da nas odveze do tamo. Vozimo se dvije minute od čega minutu i pol previše uključujući vrijeme potrebno da se taksi upali, svi se potrpamo i zatvorimo vrata. Brate.. Come on! Pljačka. Ma nea veze to je ionako pola dolara. F it. U turističkoj agenciji upoznajemo ženu kod koje se i sad nalazim dok ovo pišem i čekam Alexa i Marina da pokupe stvari iz hotela, uzmu svu toplu odjeću koju imamo (Traperice, jedna tanka majica dugih rukava i jedna jakna, doduše kvalitetna) pa da krenemo na našu sljedeću avanturu. U istom uredu jučer smo upoznali jednu mladu Njemicu i Australku koje su nam se pridružile i odvele nas na tržnicu/Bazar. Na bazaru nema ničega. Baš ničega. Svo voće i povrće je iz Kine. Sve je uvozno osim sira i mesa. Tako da ćete svi dobiti sir i meso kao suvenire. I pijesak i neko kamenje. Toga ima koliko hoćete. Sve ostalo jednostavno ne postoji. No ne brinite trudit ćemo se biti kreativni prilikom kupnje vaših i naših poklona. Tako da smo noć proveli u ugodnom društvu ljudi koje napokon razumijemo. Jeli, pili, večerali pa šetali i od srca se smijali. Predobar dan… Ah… Divota. Na trgu smo imali škakljivu situaciju kad su nam dva lika, lokalna kronera, prišla i krenula s nama razgovarati, a neko društvo mladih “Ulgičana” nas je promatralo. “Naši” dečki, kroneri su bili jako ljubazni i simpatični, ali ovi momci su mislili da nas gnjave. Jednoga su pozvali i krenuli šamarati na što smo se ja i Alex ustali i rekli da je ok i da ga puste na miru. Pognute glave i tužan izraz lica… Srce nam se slomilo. Lako je biti hrabar kad vas je 8 naspram njih dva. Na takve scenarije nevjerojatne “hrabrosti” sam navikao i kod nas. Namjera im je bila, kao spasiti nas od neugodnosti. Ma daj, molim te. Agresiva je pucala iz njih i jedan krivi korak ili ton s naše strane i izbila bi frka. No to je izolirani napeti slučaj. Generalno gledajući, Mongolci su ništa doli sjajni bili prema nama. I došli smo do kraja. Barem zasada. Čekam u uredu, vozač je stigao, ali Alex i Marino još nisu. Marino vjerojatno pere zube. hahahah smiješna scena. Jučer nije nitko od nas primjetio da fali vode u wc-u pa je Marino odlučio obaviti što treba. Nemalo se iznenadio kad nije mogao povući vodu. Strka i panika… A štaš… Što mislite? Tako je! Rakija je narodni lijek za sve pa tako i za to. Pogotovo ova. Neutralizira sve mirise, bakterije i ostalo. Ima blagotvoran učinak na čovjeka također. Potpuno ispere dušu i vrati je čistu. Hahahah ok, I’ll stop with the crap. 😉 Ali meni je uspješno otkočila vrat na ovom putu, dezinficirala rane i začinila pokoju večer uz salve smijeha kad bi ju stranci probali i zgrčenih faca prokašljali da im se sviđa. 😀
Evo par interesantnih činjenica o Mongoliji do kojih sam uspijeli doći sami i uz pomoć mlade Australke: Mongolija je skupa. Nevjerojatno, ali istinito. Jeftinija nego Hrvatska, ali brate… To je Mongoliija. Rusija je jeftinija. Cesta ima pa nema. Ljudi su zakon ljubazni, ali pojma nemaju engleski ni ruski. Prije engleski nego ruski. Ali vrlo su susretljivi i kad ih nešto pitaš ne samo da ti kažu nego stanu sa svojim poslom i odvedu te do toga. Žele ti sve pokazati i vrlo se ponose onim što imaju. A nemaju puno. Priroda oduzima dah, ali je poprilično jednolična u svoj svojoj ljepoti i krasoti. Orlovi i jastrebovi (??) lete non stop kao golubovi svugdje. Zaustavili su nas i neki jahači sa strane ceste (premda su nam svi rekli da to ne radimo) i pitali za piće. Ja sam im dao rakije i skoro su se ispovraćali. Onda sam skontao da žele sok pa smo im dali jedan od Maraskinih. On i dijete su ga popili u tili čas i bacili tetrapak na cestu. Ovdje ne drže uopće do okoliša, ali na svu sreću samo 2,8 milijuna ih je pa ne stignu sve onečistiti. Tako da je priroda ekstremno čista. 30% populacije je nomadsko i zapad Mongolije priča Kazakhstanski većinom jer su Kazakhstanci nekada ovdje bivali. Kad je SSSR došao na vlast u potpunosti je ukinuo nomadski način života i danas u Kazakhstanu praktički na prste jedne ruke možete nabrojati nomade. U Mongoliji to nije slučaj. Jurte (Mong. Gerovi) su posvuda i kao bijele kapljice izgledaju raširene po horizontu. Apsolutno je predivno vidjeti ih. Klima je ok i relativno je toplo, ali zime su surove. Zbog toga i je polupustinjski kraj. Mala niska trava posvuda i poneki grmić. Postoje i šumovitiji predjeli, ali oni su većinom u tragovima i na sjeveru i na jugu i u drugim krajevima Mongolije. 80 milijuna grla stoke je u Mongoliji i to većinom konja, goveda i koza. Kuhinja im se sastoji od ovčetine, jaretine, kozletine i mixa svih triju. Ima masu izbora jela. Ovčetina s prilogom janjetine ili kozetine, janjetina s janjetinom ili čak kozlić s janjetinom. Ma čudo kombinacija. Kuhano, pečeno, dimljeno, lijepo gledano… Kako hoćeš. Povrće i voće se uvozi iz Kine većinom jer agrikulture nema. Zbog zime jel. Opet smo na zimi. Temperatura se spušta i do minus 40 i nešto stupnjeva, a svakih 10 godina cca dolazi do takozvane “Žut” zime koja pokosi većinu stoke i preživjela stoka je prisiljena jesti krzno uginulih životinja. Fun fact – kada je Džingis Khan letio u pohod na EU i kad je europska komisija strepila što će biti, ali samo je Madžarska najebala u cijeloj priči, zbog velike zime ratnici su znali zarezati grlo konja, ali tek toliko da popiju oko litru njegove krvi na dan. Konj bi preživio, a preživio bi i ratnik.
Eh…Ljudi, cilj je ostvaren. U Mongoliji smo Arti i njegovih 58 konja (55 + 3). Uskoro se vraćamo u Rusiju i nastaljamo naše putešestvije. Ne odustajte od nas. Bit će toga koš i još. Ako imate kakve prijedloge samo nam recite. Ne znamo hoćemo li poslušati, ali uzeti ćemo u obzir. Živjeli!
