‘Strategija nacionalne sigurnosti’ temeljni je dokument o strategijama očuvanja integriteta Republike Hrvatske i njenih građana u nadolazećem desetljeću. Unatoč tome što se ovaj dokumenat odnosi na relativno dugačak vremenski period on mora definirati ugroze te ciljeve, načine i sredstva za njihovo otklanjanje. Također, to je živi dokument koji se pročišćava i ažurira u skladu sa promjenama u zemlji, njenom užem i širem okruženju. Upravo zato, skoro nevjerojatno zvuči činjenica da je poslijednja Strategija nacionalne sigurnosti sačinjena 2002. godine. Novu Strategiju nacionalne sigurnosti trebalo je sastaviti iz barem četiri osnovna razloga, a to kao prvi ulazak Republike Hrvatske u punopravno članstvo NATO-a 1. travnja 2009., dakle njom treba projektirati sigurnosti i obrane u zajedničkoj obrani iz koje se dobivaju korisni učinci po sigurnost, ali i ulažu nacionalni elementi kako bi Savez funkcionirao. Drugi razlog je ulazak Republike Hrvatske u EU 2013.godine. Treći su promjene u širem i bližem okruženju i, četvrti su aktualne društvene pojave.
Pisanje nove Strategije trebale su inicirati, ako ništa drugo, onda pojave i događaji koji su pokazali da je sustav nacionalne sigurnosti ozbiljno narušen: Kornatska tragedija u ljeto 2007. godine, ledena kiša i blokada Gorskog Kotara u zimu 2014./2015., katastrofalne poplave 2015. I aktualna izbjeglička kriza. Te pojave pokazuju da sustav „Upravljanja kriznim situacijama“ ima ozbiljnih propusta u organizaciji, koordinaciji, obučenosti i spremnosti snaga i da ponašanje aktera naliči na „gašenje požara“ umjesto da odaje plansko djelovanje.
Ono što i najobičnijem laiku upada u oči je što se nigdje u kriznim situacijama ne pojavljuje snaga koja inače u gotovo svim uređenim državama prva na sceni: pričuva Oružanih snaga.
Pričuva oružanih snaga je u potpunosti zapostavljena odmah poslije završetka Domovinskog rata, iako se taj rat ne bi mogao pobjedonosno završiti da njegovi sudionici nisu bili obučavani kao pričuvnici u bivšoj državi. Kako obični vojnici tako i zapovjedni kadar , od najniže do najviše razine. U slijedećih desetak godina i najmlađi iz generacije koja je iznjela Domovinski rat postat će prestari za bilo kakav oblik organiziranja u kriznim situacijama. Uporedo sa time generacije mladih rastu potpuno neobaviješteni i neobučeni , neorganizirani i prepušteni sami sebi u slučaju bilo kakve ugroze po zemlju ili bilo koji njen dio. Dakle, jedan ogroman intelektualni i fizički potencijal koji se može iskoristiti u kriznim situacijama ostaje po strani. Paradoksalno, taj potencijal želi biti upotrebljen što je samoorganiziranje branitelja i dokazalo prilikom katastrofalnih poplava.
Prema DUGOROČNOM PLANU RAZVOJA ORUŽANIH SNAGA REPUBLIKE HRVATSKE ZA RAZDOBLJE OD 2015. DO 2024. GODINE pričuva se sastoji od:
• Ugovorne pričuve
• Mobilizacijse pričuve
o Razvrstane
o Nerazvrstane
Prema tom dokumentu Razvrstanu pričuvu činit će vojni obveznici koji su osposobljeni za vojnostručnu specijalnost tijekom služenja vojnog roka, dragovoljnog vojnog osposobljavanja, u djelatnoj vojnoj službi ili kroz druge oblike osposobljavanja. Od ukupnog broja razvrstanih pričuvnika za njih do 20 000 odredit će se raspored u pričuvne postrojbe (pješačke, topničke, PZO i logističke pukovnije, bojne inženjerije i veze) raspoređene na teritoriju Republike Hrvatske.
Nadalje, nerazvrstanu pričuvu činit će vojni obveznici uvedeni u vojnu evidenciju (koji nisu odslužili vojni rok i nisu bili na dragovoljnom vojnom osposobljavanju) te će se samo u slučaju potrebe za narastanjem Oružanih snaga pozivati na ocjenu sposobnosti, osposobljavanje i u vojnu službu.
Pozivanje nerazvrstanih pričuvnika provodilo bi se u uvjetima kada profesionalni sastav i razvrstana pričuva neće biti dovoljni za provedbu misija i zadaća u zemlji. Nerazvrstana pričuva sudjelovat će u provedbi misija i zadaća Oružanih snaga u zemlji te se neće ustrojavati u mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga niti će se ustrojbena mjesta nerazvrstanih pričuvnika prikazivati u ustroju postrojbi i zapovjedništava Oružanih snaga.
Smatramo da je upravo ta „nerazvrstana pričuva“ jedan ogroman potencijal koji stoji neiskorišten i na njega se , iz raznoraznih razloga /bavljenje prioritetima-razvrstanom pričuvom, nedostatak sredstava, nedostatak ljudstva za ustrojavanje i organizaciju i sl./, neće još dugo obraćati pažnja.
Ako se smatra da će „ugovorna pričuva“ i „razvrstana pričuva“ biti potpora i nadopuna djelatnom sastavu OS onda je ova „nerazvrstana pričuva“ potencijal koji treba iskoristiti u kriznim situacijama jer su njene mogućnosti velike a prednost njenog ustrojavanja i upotrebe nemjerljiva u psihološkom, povijesnom, sociološkom i nadasve ekonomskom smislu.
Smatramo da bi cijeli sustav pričuve trebalo postaviti na drugačiji način:
1. Ne toliko značajno ali bitno: promijeniti naziv- umjesto „razvrstana pričuva“ treba dati naziv „pričuva OS“ a umjesto „nerazvrstana pričuva“ treba dati naziv „domobranstvo“
2. Financiranje Domobranstva treba decentralizirati tako da i jedinice lokalne i regionalne samouprave sudjeluju u opremanju i obučavanju istog
3. Na razini MO treba ustrojiti Odjel za pričuvu, na razini MORH treba ustrojiti Zapovjednštvo za pričuvu sa Odjelom za Domobranstvo a na razini grana Odjel za pričuvu sa Odsjekom za Domobranstvo koji bi se bavili planiranjem opremanja, pozivanja i obuke pričuve u suradnji sa jedinicama lokalne i regionalne samouprave.
4. Na razini županija treba ustrojiti domobranske bojne koje bi imale osnovnu misiju potpore civilnim institucijama i stanovništvu u procesu upravljanja krizama i u suočavanju s različitim vrstama rizika i prijetnji koje nisu klasične vojne prirode, a ostvaruje se potporom policiji i drugim državnim tijelima, potporom u zaštiti i spašavanju te potporom civilnom društvu
a. Nazivi bojni i podređenih nižih postrojbi bili bi povijesni nazivi postrojbi HV iz Domovinskog rata /111. Bojna, 128. Satnija, 203. Vod PZO i slično/
b. Niže postrojbe ne bi nužno odmah bile opremljne potrebnom tehnikom već bi se to činilo sustavno prema dostupnim sredstvima /PZO, inž i slično/ ali bi bile naoružane osnovnim pješačkim naoružanjem i opremljene odorama.
c. Upotrebu domobranstva mogao bi zapovijediti i niži državni dužnosnik /uz suglasnost onih koje Zakon o obrani određuje/ u slučajevima kada to situacija nalaže ili u slučajevima proglašenja elementarnih nepogoda
d. Postojeće udruge kao što je Radio mreža za opasnost, ERIPIO –udruga koja se bavi zaštitom i spašavanjem i slično trebale bi se ugraditi u ove bojne kao već postojeće snage. Ljudstvo je obučeno, međusobno se poznaje i unutar grupacije već postoji zapovjedni lanac. Ovo bi funkcioniralo na modularnom principu-ukoliko ima potrebe dio snaga se izdvaja i šalje u ugrožena područja.
e. Osim u prethodno navedenim slučajevima bojna bi imala i ceremonijalnu svrhu: postrojavanje u dane državnih i vojnih praznika / ovo je pogotovo važno za područja gdje više nema djelatnih OS-Rijeka i slično/
f. Dio bojne bio bi određen i za odavanje posmrtne počasti umrlom hrvatskom branitelju- neopravdano je da se za ovakve potrebe prevozi ljudstvo gardijskih brigada iz Knina ili Osijeka.
g. Ciklus obučavanja trajao bi četiri godine, svake godine 1/3 bi se pozivala na smotriranje i obuku preko vikenda a četvrta godina bi završavala sa vježbom bojne.
h. Zapovijedni lanac , promicanja i ostali odnosi morali bi se urediti dopunom Zakona o službi u OS.
5. Hrvatski časnički zbor morao bi postati „udruga od posebne važnosti „ i služio bi kao savjetodavno tijelo za planiranje i provođenje obuke bojne ali i kao savjetodavno tijelo jedinicama lokalne i regionalne samouprave u planiranju upravljanja kriznim situacijama
Smatramo da ovakav način organizacije „nerazvrstane pričuve“ pruža široke mogućnosti primjene u kriznim situacijama i da njeno dalje razrađivanje u cjelovit i koherentan prijedlog može pružiti odgovor na pitanje gdje je mjesto pričuve u sustavu nacionalne sigurnosti. Ovakva organizacija ima mnoge prednosti a ne zahtjeva velika sredstva jer snage već postoje, opremanje i naoružavanje može ići postepeno kao dopuna već postojećeg.
