Gotovo iza svakog izbornog ciklusa, na dnevni red nam dolazi pitanje izbornog sustava i prijedlozi za njegove izmjene i poboljšanje. Obično se tada plasira teza prema kojoj bi građani izabrali bolje i kvalitetnije ali su onemogućeni neadekvatnim izbornim modelom.
Prije svega, naivno je očekivati da će hrvatske političke probleme i nepovjerenje građana u politiku i političare riješiti izborni sustav. Uostalom u Hrvatskoj smo isprobali gotovo sve izborne sustave. Od čistog većinskog na prvim demokratskim izborima preko mješovitog većinsko-proporcionalnog 90-tih do proporcionalnog modela u više izbornih jedinica kakav se zadržao od 2000. godine do danas. Čisti većinski i proporcionalni sustavi imaju svoje prednosti i nedostatke. Izbor zastupnika s imenom i prezimenom u većinskom izbornom modelu jača njihovu povezanost i odgovornost prema biračima ali i omogućava značajnu nadreprezentaciju određenih političkih opcija u parlamentu u odnosu na njihovu stvarnu snagu. Osim toga, u ovakvom sustavu (pre)veliki broj birača ostaje bez predstavnika u predstavničkim tijelima. S druge strane, proporcionalni izborni sustav vrlo vjerno preslikava stranačku popularnost na predstavničko tijelo ali i omogućava stranačkim liderima da na izborne liste na ulazna mjesta uguravaju kandidate neovisno o njihovom osobnom rejtingu kod birača. Sustav preferencijalnog glasanja, kojim bi birači uz stranačke liste mogli zaokružiti i kandidate, iz tog razloga izgleda kao razuman spoj dobrih strana većinskog i proporcionalnog modela kojim bi se unaprijedio model kojim trenutno biramo naše zastupnike. Ipak, ni od toga ne treba očekivati čuda. Primarni zadatak izbornog sustava i nije povećanje kvalitete političara i političkog života nego što vjernija reprezentacija raspoloženja birača na predstavničko tijelo. Proporcionalni model s preferencijalnim glasanjem je u Hrvatskoj već testiran na europarlamentarnim izborima i pokazalo se da u takvom sustavu prednost imaju ‘poznati’ kandidati, a ‘poznatost’ nažalost nije garancija kvalitete. Iz tog razloga na svim budućim izborima tog tipa možemo očekivati dalju estradizaciju politike i inflaciju glumaca, pjevača ili glumaca na stranačkim listama. Iako je hrvatska javnost često s pravom zgađena partitokratskim modelima u kojima glavnu riječ imaju političke stranke, hrvatsko iskustvo pokazuje da personalizacija izbora može dati još gore rezultate ukoliko se prihvati nekritički i uz nedovoljne osigurače. Ogledni je primjer uvođenje direktnog izbora gradonačelnika koji je umjesto podizanja kvalitete izabranih kandidata i njihove odgovornosti prema biračima koncentirao golemu moć u njihovim rukama. I sve to bez gotovo ikakve mogućnosti utjecaja i korekcije predstavničkog tijela koje također biraju građani. Upravo je direktan izborni model zacementirao nekoliko doživotnih gradonačelnika populističkog tipa poput Bandića i Obersnela ili osigurao izbor besprizornih ‘antipolitičara’ sumnjivih motiva poput Željka Keruma. Osim toga, ne treba zaboraviti da su akteri crnih kronika poput Marine Merzel ili Željka Sabe izabrani direktnom voljom birača koji su prethodno bili upoznati s činjenicama zbog kojih su kasnije procesuirani.
Dobre i loše strane inicijative ‘U ime obitelji’
O izbornom sustavu bi se uskoro građani mogli izjašnjavati na referendumu. Namjera je to udruge ‘U ime obitelji’ koja traži da se to pitanje uredi ustavom što baš i nije najuobičajenija praksa. Osim uvođenja preferencijalnog glasanja, u toj udruzi traže dodatne korekcije izbornog sustava od kojih bi neke bez sumnje unaprijedile izborni sustav, dio ih je nepotreban, a dio kontraproduktivan.
Aktualna inicijativa primjerice predlaže smanjenje izbornog praga s 5 na 3 posto. Takva je odredba potpuno nepotrebna iz razloga što je u izbornim jedinicama s 14 zastupnika zakonski izborni prag od 5 posto ujedno i matematički, a jednako bi se dogodilo i izbornim pragom od 3 posto kada bi se u izbornoj jedinici biralo 20 zastupnika. Izborni prag iz tog razloga treba potpuno ukinuti ukoliko izborna jedinica nije jedna na razini cijele Hrvatske jer će se u tom sam d’hondtov izborni sustav pobrinuti za eliminaciju političkih opcija s nedovoljnim brojem glasova.
Inicijativu za ujednačenjem izbornih jedinica treba međutim pozdraviti jer u Hrvatskoj broj glasova potrebnih potrebnih za izbor zastupnika varira ovisno o izbornoj jedinici u kojoj se kandidati kandidiraju. Na činjenicu da u glas ne vrijedi isto u svim dijelovima zemlje upozorio je i Ustavni sud ali to nije pretjerano zabrinulo zakonodavca koji ne namjerava uvoditi korekcije do sljedećih parlamentarnih izbora.
Predlaže se i mogućnost glasanja dopisnim i elektroničkim putem. Dopisno glasanje povećava mogućnost zlouporaba, produžava prebrojavanje glasova te olakšava sudjelovanje na izborima i onima koji u Hrvatskoj ne žive. S druge strane elektroničko glasanje je svakako put kojim treba težiti. Postojeća razina tehnološkog razvoja ga već omogućuje i u nekim zemljama je već uvedeno. Jedini ‘kontraargument’ bi mogli biti otpori poliitčkih opcija koje procjenjuju da bi takav način glasanja na izbore izvukao i društvene skupine koje inače ne izlaze na izbore, a nisu im sklone.
Prijedlog prikupljanja minimalno 3.000 potpisa za kandidacijsku listu izvanparlamentarne političke stranke ili nezavisne liste koja želi kandidirati svoje predstavnike u Sabor je razuman iako diskriminatoran pa postoji opasnost da bi bio ocjenjen protustavnim. Na taj način bi se iz izbornog procesa izbacili raznorazni egzibicionisti i ‘one man stranke’ koje se pojavljuju jedino u predizbornim kampanjama, stvarajući šum u kanalu zbog kojeg je po postojećim pravilima, koja jamče jednaki pristup javnim medijima svima, nemoguće na pravi način medijski pratiti kampanju.
I na kraju, udruga ‘U ime obitelji’ predlaže zabranu zajedničkih kandidacijskih lista dviju ili više političkih stranaka. I ovaj je prijedlog vjerojatno protuustavan budući bez sumnje krši načelo slobode udruživanja, a mogao bi izazvati kontraefekt u odnosu na namjeravano čišćenje političkih stranaka koje ne mogu računati na samostalan prelazak izbornog praga. Usvoji li se takav prijedlog, treba očekivati inflaciju ad hoc predizbornih fiktivnih stranaka koje bi dvije ili više političkih stranaka osnivale s jedinom funkcijom zajedničkog izlaska na izbore, a to baš i nije ono su predlagači namjeravali postići.(danko švorinić)
