Rijeka je najljepši dio moga života i karijere. Grad, klub, trener, suigrači, navijači, trofeji… Teško je bilo sve to ostaviti, pogotovo jer sam bio i kapetan, Rijeka mi se uvukla pod kožu… Nije me sram reći da sam prvi put u životu plakao – priznaje danas 29-godišnji Josip Brezovec za Sportske novosti.
– Realno, u tim godinama bližiš se prijelomnoj točki karijere, a ja sam bio silno znatiželjan, želio sam vidjeti gdje sam u stranom okruženju. Odluka je bila samo moja, želio sam se pokazati u najboljem svjetlu i mislim da sam u tome uspio. Razgovarao sam s ljudima u klubu, zajedno smo došli do ideje, a oni su mi prepustili odluku. I nisam dvojio, morao sam otići da sam sebi pokažem i dokažem gdje pripadam u stranom svijetu, u nogometu Lige petice, u klubu koji ima namjeru stići među elitu.
Među prvima je došao u ovu, novu Volpijevu, Miškovićevu Rijeku, među prvima je stigao i u Speziju.
– Sličnosti su zaista ogromne. Od grada, okruženja, projekta i cijele priče. A kako mi je bila čast biti dio Rijeke koja je napravila mini čudo, tako mi je i izazov to ponoviti ovdje. Uostalom, u razgovoru s ljudima iz Rijeke kazali su mi da ću se sigurno jednoga dana vratiti na Kantridu.
Kada je stigao, stadion ga je oduševljeno dočekao.
– Tome se uopće nisam nadao, takav doček bio je iznad svih mojih očekivanja. I kada se osvrnem unatrag, imam osjećaj kao da živim neki svoj san.
Kvržić: Ovo je bila velika pogreška
Prošla su samo dva mjeseca, ali sam hod otkrio je da nešto ne štima. Trebao je, barem prema riječima predsjednika Miškovića, postati predvodnik na terenu, no već nakon dva mjeseca govor tijela sugerirao je – razočaranje.
– A što da vam kažem, ne znam ni ja.
Zoran Kvržić ove je zime trebao dakle postati bingo. No umjesto euforije uletio je u apatiju. Recite, žalite li za Rijekom?
– Pa… Ma ne žalim, ne treba žaliti ni za čime. Ali da sam prezadovoljan, baš i nisam. S Rijekom sam postigao sve što sam mogao postići, više se nije moglo. Stoga sam trebao pronaći novu sredinu, ali ispostavilo se da to nije trebalo biti ovo.
Zašto?
– Drugačiji stil igre, mnogo više orijentacije na obranu… Nisam baš sretan, definitivno nisam.
Dobro, mogli ste očekivati da talijanski nogomet ne nudi lepršavost, pogotovo ne radna liga poput Serie B.
– Da, istina je, mogao sam, ali eto…
Jeste li razgovarali s trenerom Bjelicom?
– Mnogo razgovaramo, ali mislim da me on baš i ne vidi ovdje. Tako da, izdržat ćemo još ova dva mjeseca i krenut ćemo dalje. Odnos je korektan, on svoj dio posla radi sa 100 posto mogućnosti, ja svoj dio posla također obavljam besprijekorno. Samo očito nisam dio njegove vizije i to je to.
