Denis Kuljiš: Zoki protiv ‘Kvarnerskog Vladivostoka’

Srbija je traumatizirana poplavama – shvatili su da se nacija ostvaruje po defaultu, ali državu moraš izgraditi. Sustav, robne rezerve, vojsku. Vojska nije uspomena na Kajmakčalan čiji se vrh – to sam praktično jučer doznao – nalazi u Pionirskom parku nasred Beograda, ispred Skupštine, gdje su ga na volovima dovukli iz Grčke, jer su s te povijesne gromade na nadmorskoj visini od dvije i pol tiuće metara, srpski vojvode promatrali nastupanje vojske u proboju Solunskog fronta. Jedno je slavna ratničku prošlost, a sasvim drugo neka današnja, upotrebljiva, skupa, tehnički opremljena vojska, sastavljena od profesionalaca, tetoviranih kriminalaca, koja na amfibijama uđe u poplavljena područja i izvuku postradale. No, svijest o tome da je država krhki provizorij, trauma je koju Beograd u svojoj mnogoljudnoj egzistestenciji balkanskog Moloha, guta i – život ide dalje, nemaš gdje parkirati, masa se valja avenijama, i u gradu vlada, domaćim metajezikom jezikom rečeno – haos. To je uzbudljivo, kreativno stanje usporednog razvoja otprilike milijun šema.

“Ovdje se čak može nešto početi i napraviti”, kaže kolegica koja zastupa hrvatsku firmu i već godinama ovdje boravi, a ode u Zagreb samo dva puta mjesečno jer je ustanovila da, ode li vikendom, u nedjelju nikoga ne susretne u našoj šarmantnoj agramerskoj Staroj Pazovi… Našli smo se na brunchu u jako posjećenom restoranu cum sushi baru cum concept storeu “Supermarket”, koji je upravo otvorio franšizu u Berlinu. Nedjeljno jutro na Dorćolu, opušten i građanski, gotovo monden ugođaj, upotpunjuje se s poslijepodnevom u “Sheheru” na Topčideru, gdje dolaze neki glumci, režiseri, te razni lovaši i diplomati s Dedinja.

Kolega novinar koji idolizira Zagreb jer mi uvijek na drugoj strani nalazimo ono što kompenzira nezadovoljstvo vlastitom sredinom, silno je razočaran Hrvatima: “To što je Linić napravio, to se ne događa čak ni u srpskoj politici… Politika, to je stranka. Onakvo odvratno razvaljivanje zbog međusobnih sukoba, mislio sam da je to nemoguće, imao sam neku iluziju da je hrvatska politika ipak gospodska…”

Zatim opisuje svoje razočaranje Milanovićem – kaže da mu je toliko priželjkivao uspjeh, jer mu se činilo da netko takav može promijeniti balkansku kadrovsku paradigmu. Što da kažem? Mene je to koštalo više, na razne načine.

Objašnjavam mu da je Linić politička manifestacija Rijeke, a ne Zagreba. Rijeka je hrvatski Vladivostok – isti prizor, ružni socijalistički neboderi i hrđavi brodovi u luci. Kao što kaže moj kolega povjesničar s kojim istražujem funduse beogradskih muzeja budući da pišemo jednu uzbudljivu studiju o nepoznatoj dimenziji Titova političkog kurikuluma (naslov je “Tito’ Secret Empire“), “Rijeka izgleda kao ruski gubernijski grad gdje je propao socijalizam, a partijski komitet ostao na vlasti”. Uprvo tako je i bilo. Rijeka je bila apsolutno čudesna metropola ausutrougarske civilizacije, o čijem je industrijskom naslijeđu gradski muzej nedavno izdao fascinantnu monografiju. Tu je radila najveća rafinerija nafte u Europi, koju je naftom iz Bakua iz luke na Crnom moru opskrbljivao prvi tanker na svijetu. Tu su se gradile podmornice i torpeda, tu je izumljen žiroskop, a u multikulturnom ugođaju tolerantne K. u. K. monarhije, cvala je kultura. Izvodile su se talijanske i hrvatske opere ponijemčenog Čeha Johanna Nepomuka Zaytza od Zagitza, a kad je grad zauzeo d’Annunzio, nakratko se pretvorio u europsko središte dekadentnog avangardizma. Palo mi je na um da bi u jednom od tri austrougarska sjedišta njene jadranske i svjetske projekcije stvaralačkih snaga – dakle, u Trstu, koji je pokrenuo izgradnju Sueskog kanala, Puli gdje je, tvrdi moj prijatelj, umjetnik Dragan Živadinov, počeo pohod u kozmos, odnosno u Rijeci, gdje imamo sva ta tehnološka dostignuća, trebalo zasnovati Muzej retrofuturizma. Morat ću o tome razgovarati sa Živadinovom koji na Bijenalu arhitekture u Veneciji, na poziv samoga Rem Kolhaasa, za nekoliko dana predstavlja svoje Kulturno središte europskih svemirskih tehnologija (sagrađenog europskim novcem u slovenskom seocetu Vitanju).

Rijeka je sad jedna otužna rupa, gdje u luci hrđa nekoliko podrtina pretvorenih u disco-klubove za seljačine, dok iz polunapuštene bivše robne kuće, uvečer nepodnošljivo urlaju cajke… Kako se to dogodilo? Pa prvo je propala Austrija, odnosno liberalna Ugarska koja je prosvijećeno adminstrirala ovim gotovo nezavisnim teritorijem, a zatim je propala Italija, koja je Fiume razvijala kao industrijsko središte. Podvrgnuta je nemilosrdnom etničkom čišćenju. Protjerano je i likvidirano 50.000 Talijana. Osnovna škola na Sušaku i dasnas se zove po Rankovićevom čovjeku koji je to provodio.

I u socijalističkoj Jugoslaviji, Rijeka je bila industrijsko središte, ali socijalističko, što znači da je grad morao propasti skupa s industrijom. I jest, ali na vlasti su ostali komunisti, pa je tu historija ponavljala razred – u JNA objašnjavli su nam ukratko povijest čovječanstva u rasponu “od majmuna do AVNOJ-a”, dok je ovdje išlo obrnutim smjerom.

Brodogradilište Treći maj je u banani, iako su tu svake godine ulijeva milijardu i pol kuna da se održi minimalna zaposlenost, politički neophodna za očuvanje položaju beskorisnog esdepeovskog župana Željka Komadine, koji se predstavlja kao šampion tog uhljebljenog proletarijata. Kad je stanje postalo neodrživo usprkos dotacijama, vješti komunjare našli su način da spase privid – prodali su Treći maj pulskom Uljaniku, koji je tobože uspješan, iako je četiri puta saniran javnim novcem, ali se nalazi u privatnom vlasništvu jer ga je otkupila tvrtka-kćer preko brodarske firme za koju su se gradili subvencionirane brodovi, a registririrana je u inozemstvu. Uljanik sad gradi specijalizirane objekte, a Treći maj obične, za četvrtinu skuplje od kineskih, što znači da se ne mogu prodavati, ako država tu ne potkuba – što ne smije, pa će prije ili kasnije platiti kaznu, jer ignorira zabranu Europske komisije.

Željeznička pruga i robni terminal koji se grade, neće Rijeci donijeti zaposlenost, a propao je DIOKI. To su promašeni infrastrukturni projekti, poput izmaštanog LNG-a, budući da stranka što upravlja gradom ne odustaje od orijentacije na tešku industriju i teški socijalizam. Tako je taj nekoć svjetski centar zaostao za kramarskim sjevernohrvatskim gradićem Varaždinom koji ih je pretekao “održivim razvojem”.

Najvažniji eksportni proizvod riječke sredine je osuvremenjeni komunistički brend koji se plasira u hrvatsku politiku. Taj idejni opijat, ekvivalent vina marke “Ribar”, proizvodi tzv. riječka frakcija SDP-a, poslovna asocijacija međusobno teško posvađenih likova. Mrtvački usporeni Komadina, za kojega je pretili gradonačelnik Obersnel Brzi Gonzales i grobnički analno retentivni sadist Linić, te blago histerični ministar Jovanović, koji kao da s predsjednikom stranke ima spojenu maternicu, tvore interesnu zajednicu, koja im treba da održe vlast u gradu, ali ipak međusobno postavljaju kajle kad god dođu u priliku. To su četiri škorpiona koji su jedva našli prikladnu žabu da ih prebaci na drugu obalu rijeke.

Zoran Milanović došao na čelo SDP-a jer mu je pomogao Linić – zato jer je htio po svaku cijenu spriječiti Komadininu kandidaturu. S pozicije ministra financija u Milanovićevoj vladi, Slavko je zatim došao u poziciji da pomogne ljudima koji drži firme važne za riječki SDP. Sanaderov operativac i Linićev stari prijatelj Robert Ježić, tako je preuzeo “Novi list”, a Slavko mu je pomogao do kredita koje banke nisu mogle odbiti protrežeu čovjeka koji od njih uzima skupe kredite i emitira još skuplje državne zadužnice. U tom krugu riječkih poslovnjaka, kvarnerskih džepnih oligarha, bili su ljudi značjni za SDP, te za samoga Linića. Ukratko, riječki lobi nalikovao je na bilo koji hadezeovski kružok, kao što su jedni i drugi slični “grupama za pritisak” koje su socijalistički polubogovi formirali u svojim satrapijama. O tome svemu Slavko ima saznanja iz prve ruke…

Ta interesna mehanika odjednom je ugrožena kad se pokazalo da, s jedne strane, Milanovića ne možeš držati pod kontrolom i, s druge, da on neće uspjeti održati stranku na vlasti, jer nije spreman da preuzme odgovornost za reforme koje valja provesti. Partijsko članstvo nije, naravno, ludo za reformama, ali spremni su optužiti svakoga tko ne učini dovoljno za njihov ostanak na vlasti. Svjestan da gubi podršku u stranačkoj bazi, da je Slavko previše moćan u Rijeci, a riječka organizacija autonomna u odnosu na stranku, Zoki je poput vikinškog berserkera nasrnuo na najveću zvjerku koja mu se našla na putu – svojim mističnim čekičem udario je Slavka ravno među rogove. Povod je bio beznačajan, možda i iskonstruiran – lako je moguće da je točno ono što čujem, naime da Linić nije kriv jedino za “Spačvu”, da je to jedina afera u kojoj je nedužan, ali “Spačva” je bila neodoljiva prilika za unutarstranačko ocrnjivanje, jer je u tom poduzeću investitor fond Borislava Škegre, što znači da je u firmi identificirana prisutnost hadezeovskih nečistih sila.

S ne baš impresivnim slučajem te sa snažnom medijskom podrškom pratećeg tabloida, specijaliziranog za takav politički reket, Milanović je uspio stvoriti klimu koja mu je omogućila da smijeni Linića. Ovaj je odmah zatim na nj nasrnuo todo modo, svim sredstvima, održavši konferenciju za štampu, koja je trebala odjeknuti poput hrvatskog Watergatea.

Prvo i najvažnije, tu je otkrio kako se Milanović zauzimao za kredit koji je Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) dala za otvaranje auto-praonice njegove šogorice, bivše žene Zokijeva starijeg brata Krešimira. Riječ je o nešto manje od dva milijuna kuna, što je svota, kako kaže moj beogradski kolega novinar, “svota o kojoj ovdje nije pristojni ni raspravljati”. Riječ je, uostalom, o kreditu, a Kovačev, bivši direktor HBOR-a, državne investicijske banke za poticanje privatnih poduzeća, kaže da je koeficijent nenaplativosti kod njih bolji nego u komercijalnim bankama, te iznosi oko 4,5 posto, što se čini krajnje sumnjivom brojkom, ali je teško povjerovati da bi je krivotvorio u svom izvješću Saboru. Znači, iako se čini neprimjerenim da se novac daje bez pokrića – ali tako se uglavnom radi – ovo je bio sasvim mali skandalčić, a osim toga, zbio se prije dvije godine, pa nije jasno zašto Linić, kao predsjednik Nadzornog odbora HBOR-a nije ranije alarmirao javnost. Nije, naravno, jer je to čuvao kao municiju kad dospije u terminalni sukob sa šefom, koji je bio neizbježan jer su od prvog dana bili u sukobu, kao mrzovoljni stari tornjak i namćorasta egzibionistička sijamska mačka. Zato Slavko nije kredit puštao i čekao je da Gordan Maras, Milanovićev eksponent, zapne da ga isposluje, a budući da ni onda nije popuštao, uslijedila je intervencija samoga Milanovića koji je tako namamljen u stupicu.

Brat Krešo Zokijeva je slaba točka. Da je hrvatska javnost moralistički inhibirana, možda bi mu mogla naškoditi kakva afera s tijesnim suradnicima i partijskim suputnicama, ali ovako, najveći mu je problem nesolidni buraz. Krešo je, otprilike u vrijeme kad je šogorica dobila kredit i sam povukao jedan još veći, preko partnera Nina Pavića, g. Farkaša. Ovaj lik, duboko uronjen u Hypo-storiju, kao broker Ljubljanske banke, isposlovao mu je kredit u doba kad se Zoki uspinjao na vlast. Milijunski eurski nekretninski kredit bio je namijenjen za gradnju u Dubrovniku koja, čini se, nije ni započela. Ali, što Zoran Milanović, zapravo, može učiniti da brata udalji od kompanjona koji je radio s Malom zločinačkom ili od kompanjonke optuženih na sudu za podvođenje manekenki? To što je trebalo poduzeti, morala je poduzeti još njihova mama, koja ih je očito odgajala u uvjerenju da ne mogu pogriješiti, jer su najpametniji na svijetu. Ili je trebao tata, koji im je umjesto toga utisnuo pečat svog mentaliteta, svojstvenog duhu njegova rodnog sela Glavice kod Sinja gdje, kako je govorio Marko Grčić, “ima više staljinista nego u Moskvi”.

Druga točka Linićeva napada na Zokija bila je jedna nejasna insinuacija koja se odnosi na Zokijeva prijatelja dr Sinišu Petrovića. Njega je premijer, mimo Vlade, odredio za pregovarača s INA-om. Učinio je to da izbjegne Ivana Vrdoljaka, koji bi po funkciji trebao voditi pregovore, ali mu Milanović, naravno, ne vjeruje. Kao ni cijelom HNS-u, svjestan kako Vrdoljak u toj stranci što se naočigled raspada, nikome ne odgovara. Uz Petrovića u pregovaračkom timu je Mladen Pejnović, najsposobniji dužnosnik te nesposobne vlade, koji je dvadeset godina proveo u ruskom korporativnom biznisu i jednoj Sorosevoj ukrajinskoj telekom-kompaniji.

Što se tiče INA-e, ostaje da se istraži potencijalno najveća afera u povijesti te kompanije, a to je pitanje prodaje 25-postotnog udjela MOL-u koji je ugovorio Slavko Linić kao odgovorni ministar Račanove vlade. Prema tvrdnjama tadašnjeg glavnog inženjera, uvjeti i cijena utanačeni su u času kad su već bili stigli rezultati eksperimentalnog bušenja u Siriji pa se znalo da tu INA ima nalazište koje će već u prvoj godini odbaciti višestruko više od iznosa plaćenog za kupnju udjela. Posao s MOL-om omogućio je pak Ježiću ostane u igre. On je kasnije ušao u kombinaciju sa Sanaderom (izvorno Gregurićevim i Šarinićevevim čovjekom, ukratko svačijim), ali je također kupio “Novi list” za mrežu svog starog riječkog prijatelja, “jerbo ona njemu triba”.

Treća je Linićeva priča “Charlie i tvornica čokolade”. Opisao je kako je izvjesni g. Ljutić trebao dobiti od HBOR-a kredit za svoju start-up konditorsku firmu “Mali biskvitić”, a i tu su kao osumnjičene intervencioniste naveo Marasa i Milanovića. Meni to nalikuje na kuhinju PR-mahera koji su do sad izvršavali Zokijeve naloge, a onda su se prebacili kod Slavka – što im baš nije jako pametno, jer od Linića više neće dobiti nikakva posla, budući da se, kako je najavio, “povlači iz politike”. Mislim da je vrijeme da i mi najokorjeli eks-komunjare zapalimo svijeću na Kamenitim vratima.

Ljutić je nećak žene koja ima presudni utjecaj u tvornici “Kraš”. Gospođa nije većinski vlasnik (nego mali dioničar), a ni predsjednica uprave, ali je svi ipak percipiraju kao bespogovorni autoritet. Slavko Linić k njoj dolazi u kancelariju redovno dva puta mjesečno, u šest ujutro, pa razgovaraju tko zna o čemu – valjda o šećera, ili nečemu takvome što valjda spaja to dvoje posve različitih ljudi. Prema njihovoj naravi, možeš se kladiti da ne pričaju viceve. U “Krašu” su svi mislili smatrali da se Ljutića kao člana uprave priprema za poziciju glavnog direktora, ali onda se odjednom posvadio s tetom i otišao iz firme. Zašto? Tko zna, možda zbog rekreativnog “ekološkog sela”, neke ledine kod Jastrebarskog gdje je iskopana golema rupetina – umjetna bara, gdje su kreketale žabe, a krašuljci i krašotice priređivali sindikalne zabave. Na to su potrošeni golemi novci, pokazao je financijski izvještaj, umjesto da se napravi akviziciju u regiji, kao što je učinio “Atlantic”, kako bi zadržao izvoz u susjedne balkanske zemlje izvan EU, gdje još “igraju” naši brendovi…

Kad je Ljutić predao svoj poslovni plan HBOR-u, u “Krašu” se odmoh doznalo za njegove nakane. Procurilo, valjda, od nekog sitnog činovnika. Odmah je postao najgora ugroza, pa su kroz njegove čokoladne figurice, u Dubravi stali probadati voodoo-igle…

Ovaj “zucker kommt zuletzt” postscriptum u Linićevu obraćanju javnosti na konferenciji na kojoj je htio objasniti kako je nesposoban i koruptibilan njegov partijski šef kojega je sam doveo na vlast u SDP-u, manje će štetiti Milanovića u politici, nego Ljutića u biznisu. On možda nije imao osobito kvalitetne garancije za kredit za koji se zauzimao Maras i, valjda, Milanović, ali sigurno nisu bile gore od onih koje je u predstečajnoj nagodbi dala tvrtka “Magma”. U nju su hrvatski penzioni fondovi uložili stotine milijuna pošto je bivši vlasnik, propavši s uvozom jeftinih kineskih igračaka, predao poslovni plan pa zacrtao prodor na svjetsko tržište softvera za 3-D štampače! Predstečajna nagodba omogućila mu je da i poslije bankrota zadrži svu lovu na inozemnim računima, ako ju je ondje imao.

Zašto je Linić, zapravo, napao Milanovića za stvari koje mu baš nije najpametnije otvarati? Vjerojatno stoga što se bojao da ga u drugom koraku, poslije izbacivanja iz Vlade, ne uhapse – da se to sad dogodi, izgledalo bi kao pokušaj ušutkavanja. No, Milanović, zapravo, nema što izgubiti. U stranci i u javnosti nitko mu više ne vjeruje. Politički je mrtav i leti balističkom putanjom, to je ono što je Živojin Pavlović opisao naslovom svog filma “Let mrtve ptice”. Prema tome, možda bi najbolje bilo da ide do kraja i strpa Slavka u buksu – naravno, ako mu što nađu, ali ako nemaju štofa, neka na Facebooku ostave adresu gdje im se mogu slati informacije…

Riječki esdepeovski “cercle” funkcionira kao bilo koja hadezeovska parapolitička korupcijska mreža, pa bi bilo lijepo da se na kraju cijele parade upriliči jedan auto-da-fe na riječkom Korzu, tamo ispred bivše “Riječke banke”, koja je nekoliko puta propadala i išla u prodaju, a uvijek je tu nekako i Slavko bio – kako da kažemo? – prisutan kao omniprezentni komesar za narodnu privredu nesretnog kvarnerskog Vladivostoka. Bolje bi za socijaldemokrate bilo da sami nekoga ćorkiraju, nego da čekaju dok to ne učini sljedeća garnitura na vlasti. A osveta će biti strašna…(denis kuljiš – zurnalisti.com)