Izgradnja plutajućeg LNG-terminala u Omišlju sukobila je s jedne strane Vladu za koju se radi o projektu strateške važnosti i lokalne vlasti koje su spremne na sve samo da ga zaustave, pa su za 3. ožujka najavili i veliki prosvjed na riječkom Korzu. Radi se o projektu preko kojeg se prelamaju svjetski interesi. Intenzivno ga guraju Amerikanci proglašavajući ga europskim prioritetom zbog otvaranja dobavnog kanala za svoj plin. Klipove projektu pokušavaju podmetnuti lobisti iz Rusije budući da im ugrožava monopol u opskrbi njihovim plinovitim energentom.
Novi moment u cijeloj priči mogla bi biti tvrtka Gasfin koja je u prosincu postala vlasnik kompleksa nekadašnje Dine Petrokemije koja je 2016. godine otišla u stečaj. Radi se o jednom od vodećih svjetskih graditelja LNG-terminala sa sjedištem u Luksemburgu koji u Hrvatskoj ima tvrtku Trans LNG. Budući plutajući terminal trebao bi se nalaziti upravo uz obalu u sastavu kompleksa te tvrtke koja se bavila proizvodnjom polimera koju novi vlasnik planira što prije ponovno pokrenuti. Tko god da bude na tom mjestu gradio terminal za ukapljeni plin teško će moći bilo što poduzeti bez dogovora s Trans LNG-om čiji je jedan od ključnih ljudi, direktor za razvoj poslovanja Mladen Antunović koji je od sredine 2013. do kraja 2016. bio direktor tvrtke LNG Hrvatska koja je pripremala projekt LNG-terminala, i to kopnenog, a ne plutajućeg.
Kritičari tvrde kako Trans LNG žele spriječiti izgradnju plutajućeg terminala te projekt vratiti na kopno kako bi zaradili na skupoj prodaji jeftino kupljenog zemljišta, čiji je vlasnik nekoć bila tvrtka Ćuf s kojom se povezivao riječki tajkun Robert Ježić, javnosti poznat i kao jedan od svjedoka na suđenju Ivi Sanaderu. Sumnje su narasle kada se u zaglavlju prve stranice studije Eko Kvarnera kojom se rušio projekt plutajućeg terminala – na mjestu rezerviranom za navođenje naručitelja posla – pojavilo ime tvrtke Trans LNG d.o.o. Kako je na istome mjestu na svim ostalim stranicama navedeno ime udruge Eko Kvarner, pojavila se sumnja kako se radi o omašci kojom je otkrivan pravi pravi naručitelj, odnosno tvrtka Gasfin. Iz Eko Kvarnera su to kasnije demantirali tezom prema kojem se radi o studiji koja je koristila podatke ranije studije koju je naručio Gasfin.
S direktorom tvrtke Trans LNG Mladenom Antunovićem razgovarao je tjednik Globus..
‘Želimo sudjelovati u izgradnji LNG-terminala u Omišlju bez obzira na to bio on kopneni ili plutajući. No očekujemo da se prepoznaju sinergije i da se donese optimalno rješenje na temelju društvenog konsenzusa. Otvoreni smo za razgovore s Vladom i lokalnim vlastima, civilnim sektorom i svima ostalima. Tu smo i želimo biti dio rješenja. Nismo ni na čijoj strani, ali dobro znamo što su LNG-terminali jer gradimo i kopnene i plutajuće, u čemu imamo svjetsko iskustvo i znamo da postoji rješenje koje će zadovoljiti sve strane – i Vladu i lokalne vlasti i civilni sektor i Europu i Ameriku’, tvrdi Antunović.
Iako su se spominjale i neke druge lokacije osim Omišlja, prema njegovima saznanjima ideja je da terminal bude na njihovu zemljištu, odnosno na pristaništu koje je zapravo dio jedinstvene tehnološke cjeline industrijskog kompleksa Dine Petrokemije. Ako bude plutajući u obliku ogromnog usidrenog broda, on bi se trebao nalaziti na mjestu luke koju je Dina Petrokemija koristila za svoje potrebe, ponajprije dovoz sirovina. Novim je vlasnicima Dine Petrokemije, kaže Antunović, ključna obnova proizvodnje polimera, a da bi bila isplativa važna je upravo ta luka u sklopu samog tvorničkog kompleksa. Kada bi se na tom mjestu našla plutajuća grdosija od broda, veliko je pitanje bi li bilo dovoljno mjesta za pristajanje brodova sa sirovinama za polimere. Iako Antunović to eksplicitno ne potvrđuje, jasno je da plutajući terminal za njegovu tvrtku nije najsretnije rješenje.
‘Nema nikakve razlike u cijeni i rokovima izgradnje između kopnenog i plutajućeg terminala’
‘Nema nikakve razlike u cijeni i rokovima izgradnje između kopnenog i plutajućeg terminala. Odgovor na pitanje koji je bolji za Hrvatsku može dati rasprava koju treba pokrenuti na stručnim, političkim i javnim razinama. Treba stati na loptu i usporediti obje varijante pa da se vidi koja je prihvatljivija za državni proračun, lokalnu samoupravu, hrvatski građevinski sektor…’ govori Antunović i otkriva kako je Gasfin u kupnju Dine uložio više od 100 milijuna eura, a u taj su posao ušli i dobili ga preko javnog natječaja.
Stečajem i likvidacijom Dine Petrokemije, objašnjavaju u Gasfinu, zbog hipotekarnih tereta zemljišnih čestica, taj se kompleks našao pod kontrolom državne agencije Ministarstva financija Republike Austrije poznate i kao HETA Assets Resolution koja prema pravilima svog poslovanja nije imala pravo svoju imovinu, odnosno založne nekretnine, koristiti na bilo koji drugi način osim da ih proda putem javne dražbe. HETA, dodaju, također nije mogla prodati izdvojeni dio hipotekarne imovine, odnosno samo dio na kojem je predviđena gradnja LNG terminala.
U Gasfinu, odnosno Trans LNG-u, podsjećaju na podatak da su se u nedostatku pravih alternativa kako realizirati LNG terminal, s obzirom na neriješena imovinsko-pravna pitanja i nemogućnost otkupa dijela hipoteka, postupno počele razmatrati potencijalne druge lokacije kao što su Plomin, Urinj i platforme na iscrpljenim plinskim poljima sjevernog Jadrana te druga tehnološka rješenja poput plutajućeg terminala. Sve do 2016. plutajući terminal nije se ni spominjao. Istodobno se više zainteresiranih tvrtki bavilo procjenom situacije oko kupovine hipotekarnih potraživanja kako bi preuzele Dinu. Gasfin je, kažu, još 2015., izjavio interes otkupa potraživanja i napokon ih otkupio krajem prošle godine.
‘Ako država odustane od LNG terminala u Omišlju, izgradit ćemo manji LNG terminal u sklopu Dine’
‘Ako bismo isključivo sagledali koncepciju vlastitog razvoja industrijskog projekta na bazi Dine Petrokemije te vlastitih potreba za trgovanje energentom, preferencijalna opcija bi svakako bio kopneni LNG-terminal manjeg kapaciteta’, stav je Gasfina. Antunović objašnjava kako imaju rješenje i u slučaju da država posve odustane od LNG-terminala u Omišlju. Tada bi u sklopu Dine sagradili manji LNG-terminal kako bi osigurali dovoljno plina za vlastite potrebe, odnosno proizvodnju struje potrebne za petrokemijsku industriju. Nekada je Dina imala elektranu na mazut koja je u današnje vrijeme potpuno neprimjerena. Prilikom proizvodnje polimera kao nusproizvod, naglašava on, nastaje toplina, a upravo je toplina potrebna da se ukapljeni odnosno LNG plin koji brodovima stiže kao tekućina vrati u plinovito stanje što je među ostalim i temeljna zadaća LNG-terminala.
‘Toplina se može uzeti i iz mora koje se time hladi i u njemu završava klor ili se može koristiti toplina koja tu već postoji kao nusproizvod. U svojoj kogeneracijskoj plinskoj elektrani planiramo proizvoditi struju, ali i toplinu. Struja dakle treba Petrokemiji, a toplina LNG-u’, objašnjava Antunović sinergiju industrije polimera i LNG-terminala. Tvrdi kako još nisu uspostavili suradnju s Vladom, ali ni s lokalnim vlastima i ekološkim udrugama, iz čega bi se dalo zaključiti da nemaju nikakve veze s njihovom pobunom protiv Vladine odluke iako im se, zapravo, interesi podudaraju – i jedni i drugi vjeruju da je kopneni LNG na tome mjestu prikladnije rješenje od plutajućeg.
Projekt plutajućeg terminala, podsjećaju u Trans LNG-u, proizišao je iz zaključka Vlade Tihomira Oreškovića koja, u želji da udovolji zahtjevima SAD-a da se ubrza dostizanja hrvatske energetske nezavisnosti od monopolističke dobave plina, jednostavno nije imala druge nego prihvatiti rješenje plutajućeg terminala zbog nemogućnosti rješavanja problema s Dininim zemljištem.
‘Smatramo da je plutajući terminal bio primjereno rješenje u takvoj pat-poziciji, premda potpuno razumijemo poziciju lokalne zajednice koja mu se protivi. Nismo ‘za ili protiv’ u pitanju izbora tehničkih rješenja. Za to postoje definirani kriteriji u donošenju odluka pa je na svim zainteresiranim stranama da se potrude i nađu uravnoteženo rješenje s najmanje negativnih posljedica. Da je bilo više javne i stručne rasprave u zadnjih par godina, situacija bi sigurno svima bila jasnija’, diplomatski komentiraju u Trans LNG-u.
‘Poznato je da za Dinu Petrokemiju revitalizacija proizvodnje prije svega znači i optimizaciju dobave sirovina, što je isključivo moguće putem pristupa morem’, tvrde i ističu kako dio proizvodnje može započeti relativno brzo te da će u toj prvoj fazi otvoriti 150 do 200 radnih mjesta. Antunović zaključuje kako je dosad uloženih 100 milijuna eura tek početak njihovih investicija u Omišlju. Gasfin, dodaje, ima iskustva u iskustva u izgradnji tvornica za proizvodnju polimera, a njegov većinski vlasnik Vladimir Puklavec, Slovenac rođen u Varaždinu, ima svjetski ugled u LNG sektoru.
