Zahvaljujući našem ministru gospodinu Primorcu, imam mogućnost biti dio revolucije školstva koja će nas jednog dana odvesti do samog vrha svih obrazovnih sustava. Stoga kao gimnazijalka koja se kvalitetno obrazuje često postavljam pitanja – profesorima, roditeljima, prijateljima – na koja sama ne znam ili ne mogu naći odgovor. Tako sam im postavila jedno pitanje, no na moje (ne)iznenađenje nitko, poput mene, mi nije znao odgovoriti.

Zašto učenici trećih i četvrtih razreda srednje škole ne dobivaju besplatne udžbenike i putne karte?

Razmišljala sam o mogućim odgovorima naše vlade. Jedino razumno rješenje koje mi se nametnulo je nedostatak novca. Znam da ljudima u današnje vrijeme manjak novca stvara različite probleme. No, ipak vjerujem da bi naši vrijedni političari, da zaista žele, odredili iz kojeg dijela proračuna nadomjestiti taj navodni manjak. Jer, ako su našli sredstva za naše male osnovnoškolce te prvašiće i drugašiće uvjerena da bi našli i za nas.

1991. godina je godina mog rođenja, no ne samo toga. Ta godina zauvijek će se pamtiti i spominjati. Hrvati su počeli borbu za svoju samostalnost, slobodu, jednakost. No, iako smo dobili taj rat imam osjećaj da smo ga ipak izgubili. Borili smo se za jednakost svih, a sada nakon dugih 17 godina još uvijek ljude/djecu dijelimo na manje i više vrijedne. Zar ja manje vrijedim od drugih pa stoga ne mogu dobivati besplatne udžbenike? Zar sam ja dijete drugog reda da za razliku od drugih svoje znanje moram plaćati?

Konvencija o pravima djeteta govori nam da su sva djeca ista te da imaju jednaka prava. Iako je Republika Hrvatska svojim potpisom prihvatila obavezu osiguranja, poštovanja, zaštite i promicanja dječjih prava, moja prava se ipak krše.

Dani prolaze, a ja još nisam čula da je netko to pokušao promijeniti. Svjesna sam da svatko može pogriješiti, ipak smo samo ljudi. No, kad pogriješiš netko bi ti trebao ukazati na to te ti pomoći to ispraviti. Stoga, danas vam pišem s ciljem da zajedno pokušamo ispraviti ovu pogrešku. Željela bih uz Vašu pomoć svima pokazati koju pravednu državu stvaramo gdje svatko, bilo to dijete ili odrastao čovjek, ima jednaka prava. Želim državu koja mi može pružiti znanje, želim državu koja će me nadahnjivati za bolji i kvalitetniji život.

- A nadam se da ćete mi Vi pomoći u tome. Jer ne zaboravite na leđima nas djece ostaje Vaša budućnost. (Barbara Babić, učenica III a Gimnazije Eugena Kumičića, Opatija)