Intervju: Petar Grabovac-Ćućo kroničar grada na Rječini

Petar Grabovac-Ćućo, legendarni fotoreporter Novog lista, kroničar grada na Rječini. Posjeduje najveću i najvrijedniju ikad fotoarhivu Rijeke od 50-tih pa sve do odlaska u mirovinu 31. prosinca 1989. godine. Razgovor smo dogovorili na Trsatu u kafiću Monte Cristo, njegovom omiljenom kafiću preko puta crkve Gospe Trsatske.

Radili ste kao zračni fotograf, recite nam nešto o tome ?
Zapravo putem vojske sam došao do zvanja KV aero-fotograf. U vojnu oficirsku školu sam bio poslan 1949. iz koje sam se u studenom 1951. vratio kao KV aero-fotograf. Avionom sam letio uz granicu Jugoslavije i Rumunjske i svojom specijalnom kamerom snimao područje. Inače, 1953. slikao sam Rijeku i njenu okolicu iz zraka. Na njoj je zabilježen Stari grad prije nego je trajno uništen.

Petar Grabovac-Ćućo

Koliko ste puta pratili druga Tita ?
Mislim, ako se ne varam oko 30 puta. Ne sjećam se baš točno. Tito je volio Rijeku i često dolazio u ovaj kraj. Baza mu je bila u Opatiji u onoj kući ponad sadašnje ACI Marine i od tamo je putovao na Brijune. Često sam mu tamo nosio fotografije. Do 1971. redovito sam pratio Titove posjete .

Jednom ste se na Brijunima prošvercali kao slijepi putnik ?
Da, riječ je o krstarici »Glasgow« i posjetu lorda Mountbattena Jugoslaviji 1953. godine. Kako je krstarica uplovila u Rijeku, ja sam se ukrcao na nju i kao slijepi putnik došao do Brijuna. Mountbatten je bio komandant britanske sredozemne flote i krenuo je iz Rijeke prema Brijunima na razgovor kod Tita. Sva sreća dali su mi auto da se vratim doma.

Jedna o najvećih zrakoplovnih nesreća u Hrvatskoj, zbila se je 23.5.1971. godine na otoku Krku. Vi ste uslikali taj događaj. Kako kad je u zračnoj luci Rijeka bilo strogo zabranjeno fotografiranje ?
Bio sam jedini na svijetu koji je fotografirao taj događaj. U autu sam preko radija čuo za pad zrakoplova i odmah se uputio tamo. Imao sam dva filma. Jedan sam nakon što sam uslikao događaj dao nekom djetetu u džep i on mi je izvukao snimku, a drugi zajedno s aparatom mi je uzela sigurnosno-obavještajna služba Jugoslavije. Vratili su mi kasnije fotografski aparat i film.

Na Grobniku ste snimili niz fotografija motociklističke nesreće ?
Mislim da je ostao živ vozač. Ne sjećam se točno sad. Uglavnom dok je padao napravio sam niz fotografija kao u filmu. Te slike mi je otkupio francuski časopis Paris Match (Pari Meč), u ono vrijeme poznati časopis. Jedini sam od svih jugoslavenskih novinara dobio nagradu od njih . Tada je Jugoslavija bila zatvorena i teško je bilo izaći iz tih okvira na zapad i to još u prestižni časopis.

Vi ste Che Guevaru 1959. godine snimili u gradu Rijeci, kakve dojmove je tada ostavio na vas ?
Znate zašto je Che Guevara došao u Rijeku ? Zbog Jardasa. On i Jardas su bili prijatelji. Jardas je bio predsjednik općine, španjolski borac. Mislim da se je u Južnoj Americi sprijateljio sa Cheom. Iz svojih sam izvora saznao kada će Che Guevara, na povratku iz obilaska Brodogradilišta »3. maj« Korzom prijeći putem do ondašnjeg sjedišta Narodnog odbora Kotara Rijeka (današnjeg sjedišta Poglavarstva Grada Rijeke) i baš na tom potezu, dakako bez službene dozvole – tajno snimio kubansku delegaciju. Jedan snimak i pobjegao. Inače njegova sekretarica koja ga je pratila na putovanjima bila je njegova ljubavnica. Tito u to vrijeme nije bio nešto u dobrim odnosima s njim. Snimka te fotografije bila je tek kasnije objavljena u N.L. i to vrlo šturo bez teksta, jer Che Guevari tada nije bilo dopušteno javno nastupati. Nisam bio u kontaktu s njim pa ne mogu reći svoj dojam o njemu.

Jedna od najvećih svjetskih šahovskih legendi, Bobby Fischer je 1958. godine posjetio Rijeku. Navodno razlog posjete je bio taj što mu je biološki otac bio iz Rijeke. Kako je uopće došlo do toga da ste ga slikali i gdje ste ga uslikali ?
Došao je iz Portoroža sa autom u Rijeku. Mi smo dobili dojavu i čekali sat-dva u hotelu Neboder na Sušaku. Slikao sam ga unutra. Zgodan je bio mladić. Rukovao sam se s njim na odlasku.

Skoro pa 40 godina vaše bogate karijere ste radili kao fotoreporter. Što vam je bilo najljepše što pamtite? Te koja vam je bila najneugodnija situacija?
Ne znam, ne mogu se sjetiti. No svakako moram reći, da je Rijeka tada bila najzabavniji i najzapadniji grad u cijeloj Jugoslaviji. Svi su željeli doći u Rijeku, iz Beograda i ostalih gradova…ma svi. Rijeka je tada imala 7 noćnih klubova, prvi striptiz bar je imala u Jugoslaviji. Plavi Jadran (Europa , Opera) krasan bar..imao je vodoskok..u njemu je pjevao Ivo Robić, Učka – najjeftiniji, mnogo noćnih dama, Kvarner bar i restoran (Index), brod Barba Rude vrlo poznat i van Jugoslavije. Zbog golih žena kako plešu pred gostima dolazili su iz Trsta i Italije jer tada tamo toga nije bilo, pa klub Pomoraca (palača Adria). Priča se da je Rijeka tada imala 20.000 noćnih dama.

Najneugodnija situacija? Bilo je tu svega… možda Udba stalno kad ti netko visi iznad glave. Ja nisam bio član nikakve partije nikad…pa sam zato stalno bio pod povećalom. Ranković je bio šef svih policijskih i tajnih službi, po njemu se je tvornica torpeda zvala 50 tih.
Imao sam nesreća od zrakoplovnih pa do automobilskih. Vozio sam se s Ćirom Blaževićem u Citroenu prema Trstu , ludo je vozio, izletili smo u zavoju, bio sam sat i pol u nesvijesti, prebačen sam umjesto u Ljubljansku bolnicu u riječku (pokazuje mi ožiljke na ruci). Inače dobar sam prijatelj s Miroslavom Ćirom Blaževićem.

Još jedna neugodna situacija bila je na utakmici Rijeka-Hajduk 1988 kad je netko ispalio signalnu raketu koja se od zemlje odbila meni točno u bradu (pokazuje ožiljak), doktori su mi rekli da sam imao “sreće”, mogao sam poginuti.

Govori se da ste jedini fotoreporter u Hrvatskoj s tako bogatom i vrijednom foto arhivom, koliko je ona velika ?
A oko 10 tisuća valjda. Meni je to sve u neredu. Ništa nije posloženo , naći nešto prava je lutrija.

Što mislite o fotografiji u današnjem svijetu ?
Ovo danas nije to to. Ja sam doma imao svoj labaratorij i još ga imam.
Fotografija novinska prirodna mora biti da bi nešto vrijedila.

83 su vam godine, kako vas služi zdavlje?
Zdrav sam. Ne pušim, ne pijem , ne kockam ali volim žene. (veliki zavodnik je bio u ono vrijeme, jedan od najvećih). Imam 4.000 kuna penziju. Vozim još auto, dok me zdravlje služi.

Odakle vam nadimak Ćućo?
Kada sam bio dijete, cuclao sam prst i tako dobio nadimak Ćućo.

I pitanje za kraj, volite li Rijeku?
Da, volim. Da, da!
(Lokalpatrioti Rijeka 16.3.2012. I.Jerić)