U ovom panoptikumu događanja i događaja često se ne uspijevamo usredotočiti na svakodnevni život. Na sam život koji se događa u kontinuumu ali koji svakim trenutkom vremena odlazi u nepovrat. I dok često sanjamo o boljem životu i sreći, vrijeme i okolina bez naše volje i bez našeg utjecaja kroje našu sudbinu.
Da, živimo u jednom ružnom košmaru. To ne možemo negirati, to ne niti ožemo zataškati. Živimo u prostoru i vremenu u kojem kultura življenja preživljava svoje najniže putanje.
Za takvo stanje razlozi nisu mnogobrojni ali su uporno neumoljivi. Prvo na “optuženičku klupu” moramo staviti nas i našu građansku pasivnost. Imamo i dalje poslušnički mentalitet kao u kakvih robova. Duh nam je kao u vjerskih zatucanih fanatika (bilo koje vjere). Ponašamo se kao da nam je sudbina određena voljom nekog ili nečeg i da smo potpuno bespomoćni.
Imamo samo nad, koju se čak ni ne usuđujemo spominjati na glas. U toj nadi ima mjesta samo za nas. Nada, koja je bila jedina obećavajuća najava u Pandorinoj kutiji. Ostali sadržaji su bili zlo, velikoa zlo i u tom zlu živimo.
Ne mislimo i ne živimo kao dio ljudske zajednice. Svatko u svom kokošarniku misli samo na sebe. Kod toga zaboravljamo da je ljudski rod opstao i da je preživio prvenstveno radi zajedništva. Sam čovjek ne može opstati i ne može preživjeti. Nije mogao sam preživjeti u fazi razvoja, a bome ne može ni sada.
Često nismo svjesni posljedica naših odluka, naše aljkavosti i nebrige. Vrle političare koji nam i te kako kroje sudbinu nas i naše djece instalirali smo mi, a održava ih naša indolencija. Stanje bolnica, škola, ekonomije kao i domet kulture, ovise o nama odnosno o osobama koje smo mi izabrali i, kojima mi dopuštamo da čine ono što im najbolje paše, da neodgovorno rade što hoće. Posljedice tog deala snosimo ipak samo mi.
Kada je počela ekonomska kriza, bajni nam je potpredsjednik vlade tumačio kako je cijeli svijet u krizi. Govorio je da kada svijet bude izašao iz krize, izaći ćemo i mi. Znali smo da laže! Znamo da je potpuno nesposoban, znamo da je i vlada kojoj pripada super nesposobna. Znamo da je u nas ekonomska kriza posljedica društvenog stanja, to jest prouzrokovana krađama, egoizmom, nesposobnošću, nebrigom za druge, aljkavošću i neodgovornošću ljudi koje smo mi izabrali.
A mi i dalje pasivno očekujemo da nam neki deus ex machina riješi naše stanje. A evo “argumenata” zašto bi to trebao učiniti. Mi smo Božji narod, pametan narod, najstariji narod, kulturni narod, slavimo pravog Boga, imamo europsku kulturu još od prije nastanka Europe. Figa! Lažemo si trapavo. Nikako da priznamo sami sebi da smo nekulturni, prevrtljivi, lijeni, nesposobni, lažljivci, neodgovorni, zaostali, aljkavi, neradnici i još po nešto drugo, što nije za pohvalu. Kao što nije za pohvalu ni raširena uzanca “dugih prstiju”.
Ali dok “lukavo” varamo, varamo sami sebe. Samo nam istina može pokazati put k ozdravljenju. A istinu o nama stalno prešućujemo ili izmišljamo. U stalnom pokušaju da krivnju prebacimo na druge nećemo izaći iz učmalosti i nazadnjaštva. Tvrdi se da su nam krivci bili: Avari, Bizanti, Venecijani, Napoleon, Amerika, truli kapitalizam, klerikalizam, fašizam, komunizam, iredentizam, i još po dosta toga, od čega su nam susjedi bili daleko najgori.
Sada se krenulo nekim novim stazama. Povijest se pomno dizajnira te saznajemo da je Bog bio Hrvat! I da smo najstariji narod u Europi, kao da to samo po sebi nešto znači. Ne znači ništa i radi toga što je to “istina” iz kolekcije baruna Mihauzena.
U zadnje vrijeme po internetu čitamo da su Nehrvati, koji su među nama, uzrok za zlo koje nas je snašlo. Dakle krivi su nam i ovaj put drugi, uvijek netko drugi! No, na to nitko ne reagira. Kao da se to ne tiče vlasti, ne tiče se deklariranih antifašista, ne tiče se to “uvjerenih” demokrata, ne tiče se nas građana. Mislim da je ovo put u fašizam, u nacional-fašizam najgore vrste.
I zato mirno spavajmo. Problem, ako je to u opće problem, riješit će netko drugi. (Ivan Pauletta)
P.s. U staroj Grčkoj se izrazom idiòtes označavao privatni građanin koji se ne uključuje u društvenu komunikaciju i suradnju. U mentalitetu tog vremena značilo je da je to egoistična osoba, koncentrirana samo na svoje posle. Neznanje je smatrano uzrokom idiotizma. Neznanje je tretirano kao polazna faza čovjeka koji se mora evoluirati i, educirati. Idioti koji su izbjegavali angažiranje u društvenim aktivnostima nazivani su, na latinskom “incompetente”, dakle nesposobni. Sada, u ovoj bajnoj državi, odnosi su se promijenili. Idioti i inkompetentni vode državu.
Rokaj Miško.