Gledali smo prošlu nedjelju (23. 08.) igru na Prstenac. Igra je slična poznatijoj Alki iako je Prstenac stariji. Obje ove igre, imam osjećaj, upadaju u banalizaciju. Vjerojatno će se netko zapitati, misleći da buncam, u čemu je ta sličnost i u čemu je banalizacija. Vidi se da su alkari u Sinju u pitoresknijim narodnim nošnjama i da je Alka daleko nakićenija, dakle u čemu je sličnost? Vrlo je velika sličnost u trivijalizaciji tih igara. Ta trivijalnost dolazi iz prohtjeva organizatora da u tu feštu ugura svega i svačega.
Prstenac je izmišljen u 1696. od podanika venetske familije Loredan. Franco Loredan je u jednom periodu bio feudalni vladar Raklja (Castelnuovo d’Arsa) i Barban-a (Barbana). Pravila je obznanio njegov namjesnik kapetan Barbana Corsini koji javnim proglasom obznanjuje pravila igre. Te 1696. sudjeluje u natjecanju deset konjanika a pobjednik je bio Ottavio Quellis.
Trka je zamišljena kao igra, i tome je služila. Veličina te igre, tog događanja je i u tome što se nije kitila nikakvim upitnim bitkama i prema tome nikakvim dubioznim pobjedama. U događanju koje je bilo podloga za igru, ne upliće se ni Kraljica Hrvata, izvornog imena Majka Božja. Igra se ne bazira na nekom povijesnom događaju, niti je koji izmišljen da igri posluži kao kulisa. Igra je osmišljena da služi igranju-zabavi i tu je cijela mudrost. Promovirana je u klimi mira i razbibrige. U toj jednostavnosti je ljepota i njezina veličina. Nema u njoj ratnika, pušaka, nema (tobožnjih) vitezova. To je čista miroljubiva predstava kao što je bio miroljubiv i istarski narod.
Treba tu i takvu igru, odnosno folklor, njegovati i štititi. Jasno, treba očuvati igru u njezinoj izvornosti bez da se svjesno i planski ugrađuju elementi koji je mogu opteretiti i unakaziti. To je inače i jedan od uvjeta koje UNESCO postavlja kad uzima na razmatranje hoće li neki događaj staviti pod svoju zaštitu. Sumnjam da UNESCO vodi brigu tko je gost igre ali nekako smeta da se u središte događanja uvode političari i njima slični.
Još nikada nisam na PALIO (u svijetu daleko poznatiji nego Alka ili Prstenac) vidio tribinu s “uvaženim” gostima. Da, pred trku neosedlanih konja gradonačelnik goni zaprežni voz s volovima. To je u “protokolu” igara. Gradonačelnik ne uzurpira mikrofon. Učini s volovima krug, ne čuje i ne vidi ga se na javnoj televiziji tokom trke kao ni poslije.
Slično je i na REGATA STORICA, nigdje kamere ne zumiraju političare niti predstavnike vlasti. To ne znači da ih nema. Bilo bi teško zamisliti da se političari ne pojavljuju na velikim skupovima na kojima se od političara ne traži ništa. Koji put je to jedini posao koji rade. No, bit je u tome da se političarima ne poklanja, barem javno, poveća pažnja.
I na ovim prostorima političari su svagdje gdje ih ne trebamo, i gdje se od istih ništa ne traži. Ovo isticanje političara i njihovo uguravanje u prvi plan me podsjeća na … MI TI SE KUNEMO DA S TVOGA PUTA NE SKRENEMO… Dakle isto kao kod najvećeg “sina naših naroda i narodnosti”, isprazno paradiranje u javnosti. Dvoumim se zapravo, je li to stavljanje u fokus publike stvar-naslijeđa titoizma, ili je to mentalitet s Balkana? Možda to uguravanje proističe i iz jednoga i iz drugog izvora. Nekada smo se “dičili” jednim kultom ličnosti, a sada, koliko bi kultnih likova trebali imati?
To forsiranje političara u prvi plan smatram i znakom podilaženja svakome koji tobože “nešto znači”. Dakle, biramo osobu da istu diviniziramo, da joj se klanjamo i jasno da je gazimo s većim guštom kada padne.
Uguravanje MAŽORETKINJA u scenarij igara je također besmisleno amerikaniziranje. To je pretrpavanje sadržaja koje samo može smanjiti vrijednost istinske i izvorne igre. Bolje je u prikazima iz povijesnih starih događanja unijeti “povijesne scenarije” povijesne ambijente a ne izmišljene i “uvezene” tričarije. Svako ovakvo natrpavanje i miješanje proizvodi kič i ništa drugo. Nitko ne misli da bi se jednog dana to politiziranje i nagrđivanje igara moglo vratiti kao bumerang, jer se time izobličuju i unakažuju same izvorne igre.
Barban 2015. s ugošćenih tri predsjednika, plus predsjednika vlade i podosta ministara te svakakve ostale političke bižuterije, prelazi dobar ukus i obezvređuje izvorni spektakl. Podsjeća me takvo događanje, na scenu, kada je izvjesna politička faca rezala vrpcu za novi lift. Što je previše – previše je.
