Španjolska je parlamentarna monarhija koja je neovisna od ujedinjenja 1492. god. Službeni jezik je španjolski ili kastiljanski. U uporabi ima još 14 jezika i tri znakovna jezika. U sastavu države je 17 autonomnih regija (comunidades autonomas), podijeljenih u 50 provincija (provincias) odnosno pokrajina. Postoje područja suverenosti koja ne podliježu podjeli na provincije. Državni teritorij se proteže na 504.030 km². Broj stanovnika je 46.157.822. – po popisu iz 2008.
Katalonija – kat. Catalunya, špa. Cataluña, ara. Catalonha
Katalonija je autonomna regija u Španjolskoj koja je u zadnje vrijeme uzbudila veliki dio europske javnosti. Pitanje otcjepljenja, da ili ne, nije samo šekspirijansko pitanje već se odnosi na budući život građana i regije. Ako da, kako i koliko se odvojiti od danas matične države? Katalonija je u sklopu Španjolske od kraja 8. stoljeća. Rasprostranjena je na 32.114 m² sa stanovništvom od 7.134.697 jedinki – po popisu iz 2007. U Kataloniji službeni jezici su katalonski – španjolski i aranski. Šesta je po veličini regija u Španjolskoj, a nacionalni budžet sudjeluje s 20% istoga.
Ova regija ima neobično burnu prošlost s većim ili manjim oscilacijama u autonomnim pravima. Početkom dvadesetog stoljeća počinje organizirani pokret za traženje samostalnosti. Poslije zadnjih izbora za regionalni parlament započeo je n-ti po redu prosvjed za postizanje tog cilja. “Separatistički savez “Junts pei Si” (Zajedno za Da) pod vodstvom katalonskog predsjednika Artura Masa osvojio je 62 od 135 mandata. Njihovi saveznici s krajnje ljevice Narodno jedinstvo (CUP) tome su dodali još deset mandata. Na izbore je izašlo 77% glasača što je 18% više nego na prethodnim izborima.” (Wikipedija)
Kako stvari sada stoje, vodeće stranke koje zastupaju ideju samostalnosti, raspisat će referendum u idućih 18 mjeseci. Većina građana regije je za samostalnost, no trebat će odlučiti koji stupanj povezanosti će ostati sa sada matičnom državom. U vezi s time počele su razne špekulacije, jedni govore da će otcjepljenjem doći do automatskog isključenja iz EU, za što nema tragova u dokumentima zajednice. Drugi pak predviđaju da će doći do krvavog građanskog rata. Za uspjeh referendumu treba se 55% građana izjasniti ZA. Taj postotak je uveden od slučaja Crne Gore.
Povijest Španjolske i Katalonije je tako turbulentna i bogata povijesnim kontroverzama da se realno krvavi scenarij ne očekuje. Mislim da se u tom smirenom nagađanju računa s vrućim ali ne ratobornim latinskim temperamentom. U tom pogledu novija povijest Španjolske pruža i neke povijesna iskustva kojima je pridonio i Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo, odnosno Generalisimo.
U građanskom ratu Mussolini i Hitler su zdušno pomagali Franku, no ovaj se nije odazvao njihovom pozivu da im se pridruži u drugom svjetskom ratu. Izgleda da je španjolski general dobro shvatio da mu to nije bila političko – ideološka podrška. Znao je da je vođama “čeličnog pakta” sukob koji je vodio poslužio kao bogomdani poligon za isprobavanje nove tehnike i oružja koja će uskoro upotrijebiti na svjetskoj sceni.
Treći pak deklaraciju o otcjepljenju navode kao mogući primjer za Vojvodinu i za Istru.
Što se tiče takve sugestije, zaboravlja se da autonomiju traže samo zainteresirani ili se ista ne išće. Autonomija se ne nameće. Ti benevolentni samaritanci nisu svjesni da se iskustva i stanje jednih ne mogu prenijeti na druge. Svako iskustvo je satkano od kulture, temperamenta, uvjeta i prilika kao i niz drugih činilaca koji nisu prenosivi.
