Ne znam tko me više iritira, bahate elite sklone manipulacijama ili snishodljiva, izmanipulirana većina. No, podjednako im razumijem porijeklo i pojavnost, rijetko kad me iznenađuju postupcima. U cijelosti mi je jasan njihov sustav vrijednosti, dinamizmi koji ih pokreću, kao i mehanizmi opstanka. Ipak, nitko na svijetu ne vrijeđa moju egzistencijalnu srž i ljudsku inteligenciju kao nevidljiva populacijska masa koja samo ponekad proviri glavu iz svog društvenog oklopa, vješta u mimikriji i dubokoj hibernaciji. Oni predstavljaju mrtvo tkivo na tijelu društvenih promjena, parazitski lišaj koji preživi svaku apokalipsu i nikad prvi ne pušta klicu. Naravno, riječ je o ne toliko dominatnom, koliko kompaktnom dijelu svakog društva – malograđanštini. Hrvatskoj malograđanštini.
NE RADIŠ LI, NEĆEŠ SJESTI, NE POSLUŠAŠ ME, NEĆEŠ JESTI
Politička povijest nas uči kako je riječ o, marskističkim jezikom govoreći, reliktu sitne buržoazije koja izmiče svakim revolucionarnim promjenama. No, u hrvatskim prilikama riječ je o onoj nesigurnoj, šutljivoj masi koja živi naizgled sretno u svom kavezu, rijetko ispuštajući glasa ili izražavajući stav. Žive bez jasnog duhovnog ili političkog određenja, kontinuirano se prilagođavajući društvenim mijenama, a najlakše ih prepoznati po tome što nemaju nikakvog revolucionarnog potencijala ili želje za promjenom. Nerijetko kanoniziraju principe koji su se pokazali stabilnim i najmanje ugrožavajućim poput “rada i reda”, a spremni su ih braniti sve dok požar ne stigne pred njihova vrata. Riječ je o ljudima koji vjeruju u kontinuitet života, sretni prosjek ili zlatnu sredinu, a osnovni princip djelovanja im je “ne talasaj”. Ukoliko najave oluju, oni će zatvoriti prozore već za sunčana jutra, a kišobran nose po svakom vremenu. Rijetko se sukobljavaju, izbjegavaju konflikt i polemike, kriju svoje vrijednosne sudove, ali sustavno, poput krtica, rade na njihovoj promociji stabilnom inertnošću svog postojanja i osjećajem sigurnosti u krdu. Smrdi, ali je toplo.
Za one koji nisu prepoznali tu društvenu matricu i stekli jasniju viziju, pokušati ću biti još slikovitiji; riječ je o ljudima koji su oduvijek nezamjetno tu, među nama. Oni su imali pasoš Kraljevine SHS i bili vjerni podanici, oni su imali pasoš NDH-a i bili vjerni podanici, oni su imali pasoš Jugoslavije i bili vjerni podanici, oni imaju pasoš RH-a i – vjerni su podanici. Kad je počeo rat, svoje sinove su slali u inozemstvo, a manje imućni su nabavljali liječničke ispričnice za svoje potomke,svoju imovinu su sakrili na sigurno, a kasnije iskoristili kupujući povoljno braniteljske dionice. Nikad nisu glasali na izborima, ali su uvijek podržali pobjednika. Vješto se prilagode mentalitetu, ali nikad nisu u prvim redovima.Oni se vjenčaju u Crkvi, ali doniraju za kampanju socijalista. Niti smrde, niti mirišu.
Ono što je gore od te neljudske naravi, grube obrazine koja štiti njihove interese jest zagriženost kojom brane svoje vrijednosti kad su ugrožene. Znate one mračne oluje u kojima munje paraju nebo? E oni nisu munje nego tmasti, tmurni oblaci koji prijete nikad ne otići. Sve što im remeti ustaljeni poredak stvari, osuditi će bez podrobnog ulaženja u materiju. Ljudi koji traže pravdu na ulicama su “huligani”, sirotinja i nezaposleni “lijenčine koje ne žele raditi”, mulci koji sjede na zidiću i ispijaju bambus “budući kriminalci”, a svi buntovnici zaslužuju “otići u zatvor kopati kanale da se tamo nauče pameti”. Da, tako oni sjede u svojim dnevnim boravcima ili rotarijanskim salonima i bistre pravdu po svojoj mjeri. Nisi se umorio, nećeš sjesti, ne slušaš me, nećeš jesti.
ŠTO SE DOGODI KAD PROPADNE KĆERKINO VJENČANJE S DOKTOROM
Ti rijetki trenutci kad promole glavu i pokažu red gustih, sitnih, nazubljenih očnjaka, redovito se dogodi kad netko ili nešto ugrozi njihove vitalne interese. Kad novinari otkriju da njihov budući zet “doktor iz fine familije”, zapravo je nesavjesna bitanga koja prima mito od umirućih. Kad kamen radnika prosvjednika umjesto na glavi direktora koji je pronevjerio njihove mirovine, odsjedne na vjetrobranskom staklu njihovog “Ford Focusa” kupljenog na leasing. Kad se narod uznemiri zbog bahatog odnosa elita i razlije ulicama, pa im polomi žardinjere na ulazu. E tad oni zazivaju policiju, sudove i Crkvu da ih zaštiti od “neradnika, kriminalaca i huligana kojima ništa nije sveto”. Drugim riječima, sirotinje, nezaposlenih mladih i prevarenih radnika koji prijete njihovoj osobnoj imovini. Nije ih briga što je riječ o 350 tisuća nezaposlenih, milijun siromašnih i dva milijuna nesretnih u Domovini. Ultimativno traže; kaznite ih.
No, jedino gore od trenutka kad se pojavi nagrđeno lice te samozatajne mase jesu njihovi potomci, izravni sljednici te filozofije života. Ne govorim u ovom slučaju o deformiranom liku & djelu “zlatne mladeži”, raskalašene djece političara i tajkuna. Ovi retci upućeni su onim mladim, nadmenim nesposobnjakovićima koji nemaju ništa zajedničko sa svojom generacijom, tzv. “sitnopoduzetničkim” naraštajem koji s prezirom gledaju ispirsane studente, nezaposlene zanatlije i skromno obučene djevojke. Ispod glasa će se busati u nejaka prsa svojih znanja i sposobnosti, kleti u “deset prstiju kojima su sve stekli”, osuđivati “nezrela maštanja” svojih istodobnika, a istovremeno kao zmija noge skrivati činjenicu da su naslijedili uhodani posao svog oca, preko veze ostvaren povoljan kredit i bakin stan u kojem žive. Ustuknuti će pred svakim koji ima iole širi svjetonazor“kao čudakom i sumnjivom sveznalicom”, a politički angažirane mlade aktiviste spremno okarakterizirati kao one koji imaju “previše slobodnog vremena”. Jer, njima je kristalno jasno i samorazumljivo da njihova generacija “nema novaca jer ne rade” i da grcaju u “ovrhama jer ne plaćaju račune”, niti jednog trena se ne zapitavši zašto je to tako. Ti ne kupuju “Uličnu svjetiljku” od beskućnika, ti ne daju pet kuna prosjaku. Oni nikad neće sudjelovati u političkim ili društvenim inicijativama koje žele promijeniti trajno loše stanje ali će ih spremno osuditi s pijadestala “provjerenih vrijednosti”. Odsutni od svake generacijske ili društvene solidarnosti, nespremni riskirati išta od stečenog ili sakupljenog kroz desetljeća trule mimikrije.
Da, opako me nervira ta mutava“zlatna sredina” jer nisu vremena za profitabilnu šutnju. A posebno ne vrijedi odšutjeti tu hrvatsku malograđanštinu koja je iznjedrila i održala sve neljudske režime na ovim prostorima, od monarhističkog terora preko fašizma do komunističke diktature. Nemam iluziju da će se dramatično promijeniti i iskazati ljudsko lice, ali želim biti siguran da znaju kako su prepoznati, kako po liku, tako i po djelu. Trajni i bezvrijedni.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Rijeka danas
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
Oscar Wilde je navodno rekao kako umjetnik nikada ne vidi stvari onakvima kakve jesu, jer kada bi ih vidio – onda ne bi bio umjetnik. Složili se s time ili ne, čini mi se da je puno takvih “umjetnika” u Rijeci. Frljić je vrlo solidan redatelj, ali iznimno loš intendant. Ima i gorih, svakako. Međutim, smatram kako Rijeka zavrjeđuje puno bolje. Želim uvijek da Rijeka ima najbolje, a to Frljić svakako nije. Svoditi umjetnost na dnevnopolitičku travesiju, parole, šatore, obračune na desnici ili ljevici, agitirati samo jednu političku opciju, za mene nikada neće biti umjetnost, ma koliko se god to neki trudili opravdati i dokazivati. Privatizirati jednu javnu kulturnu instituciju kao poligon za vlastiti politički obračun ili kako vole reći “borbu za istinu” apsolutno je jednako kao što sada HDZ preuzima javnu televiziju. Ukoliko se zadovoljimo sa time da kulturne institucije to postanu, onda se pomirimo i sa vlastitim nestankom kulture.
Bravo! Izmamili ste mi sve emocije, gore tako lijepo opisane (pa, sada da ne ulazimo u detalje). Ovo je najsugestivnija slika rastućeg nacionalizma i svih njegovih pratećih fenomena koju sam u posljednje vrijeme pročitala