U nekoliko svoji kolumni, vezanih za luku i željeznicu, naveo sam činjenicu da projekcije tereta koje su rađene prije 2004 više nisu relevantne. U međuvremenu izbila je 2008 financijska kriza koja je bila potaknuta raspadom hipotekarnog tržišta. Ta financijska kriza bila je samo okidač nečega što je započelo davno prije. Premještajem industrijskih kapaciteta iz USA i EU, Amerikanci i Evropljani gubili su sve više radnih mjesta u realnoj privredi. U isto vrijeme novac koji se je oslobodio enormnim zaradama korporacija i banaka u jeftinim zemljama, upumpavao se na financijska tržišta i tržišta nekretnina. Tercelizacija privrede velike većine zapadnih zemalja na kreditnoj ekspanziji bila je poprimila neviđene srazmjere. Neodgovorni političari su sa svoje strane dolijevali ulje na vatru planirajući prihode i rashode na tom balonu iluzija. Našim gradskim ocima bi takve činjenice već jednom trebale doći iz guzice u glavu. Trend preseljenja američke industrije iz Kine nazad u Ameriku se pojačava, a evropski tek sada poprima ozbiljnije srazmjere. Nadnice kineskih radnika su sve više, a na to treba dodati onu glavnu stvar, potrošači sa obje strane bare su se otrijeznili. O takvim građanskim pokretima (Proudly NOT made in China) sam već pisao.
I dok neki prate trendove, riječka uprava uporno dere po planovima koji su zastarjeli, out of date. Trendovi povratka industrije će se nastaviti i tu treba traziti šansu za novi uspjeh. Problem riječke industrije i luke je strukturan. Problemi Rijeka i okolice su počeli novom administrativnom podijelom koji su Rijeku sabili u gradske zidine. Novonastale općine i novokomponirani političari i njihove stranke, umjesto stvaranja uvjeta za rast domaće proizvodnje, dali su se obilato u trošenje onoga što su ‘slučajno’ pronašli u proračunu. U toj sveopćoj ludnici sudjelovali su i mediji koji nisu trezveno sagledali kompletnu situaciju, nego su svojim konstantnim potenciranjem pitanja izgradnje pojedinih infrastrukturnih objekata kreirali medijski pritisak naspram političkih struktura. Kroz proračun, kupovana je naklonost socijalnih skupina s jednim jedinim ciljem, bolesnom željom osvajanja i ostajanja na vlasti. Ne zaboravimo da su kontrolom proračuna isto tako kanalizira novac prema svojim prijateljima, simpatizerima, članovima stranke itd. Takav način vodenja politike doveo je do neviđenog uhljebljivanja stranačkih struktura koji po znanju i stručnim predispozicijama ne bi smjeli obavljati ovakve odgovorne dužnosti. Ako netko tko je dobro plaćen da prati i prepozna trendove i zahtjeve svjetskog globalnog tržišta, nije prepoznao da se od 2008 pa do danas ‘nešto’ mijenja, onda takav djelatnik ili takva uprava vodi ovaj grad i duštvo u propast.
Zagrebačku obala može postati riječki Obrovac. Veliki kontejnerski terminal u samo centru grada je van svake pameti. Neki pametni ljudu 70-tih godina prošlog stoljeća došli su do zaključka da industriju i luku treba premjestiti izvan grada. 50 godina poslije njih neki ‘pametni ljudi’ ovog vremena izgleda siluju postojeću administrativnu podijelu izbacujući rješenja koja su izgleda smo njima jasna. I dok na stotine stručnih Primoraca radi na odgovornim pozicijama u Maritime sektoru diljem svijeta, naši gradski oci se s stranačkim uhljebima upuštaju u bitku s svjetskom konkurencijom. Stvarno moraš imati muda za takvo nešto. Nakon ove odbijenice budućih koncensionara vrijeme je za time-out. Ogroman novac koji će se uložiti u ovaj projekt, s pozicije rentabilnosti je diskutabilan. Ograničenja koja će ovaj terminala u centru grada donijeti budućem razvoju grada i regije temeljenom na novoj administrativnoj podijeli bit će ogromna. Nova Općina, kako god da se zvala, mora upravljati prostorom od Preluke do Omišlja. Takva Općina i Regija moraju već sada imati akcijske planove prihvata industrije koja se vraća ili će se vratiti iz Kine. Prema tome vrijeme je za Plan B Gradonačelniče. Zlu ne trabalo, odgovorne Uprave uvijek imaju i Plan C u rezervi. (RiPrivredni Barometar: boris bradarić)
