Home Kolumne Mojmir Križan: Kako iz kaveza nacionalizma?

Mojmir Križan: Kako iz kaveza nacionalizma?

364
3

Kada netko sagradi lijepu kuću ili ukusno uredi stan ali uslijed pretjeranog bavljenja svojom nastambom ostane bez većine društvenih veza, kaže se da je sebi sagradio “zlatni kavez”, da mu preostaje samo da sam uživa u svom lijepom domicilu. O kavezu se govori i – u ovom slučaju ne kao o zlatnom, već osobnom mentalnom kavezu – u odnosu na ljude koji su žrtve autizma, defekta koji se očituje prvenstveno u vrlo otežanoj komunikaciji s okolinom.


Mojmir Križan: Kako iz kaveza nacionalizma?

Slično kao i u navedena dva primjera, metafora ”kavez” je primjenjiva i na nacionalizam, posebno onaj koji dominira u srednjoj Evropi i koji je prije dvadesetak godina doveo do raspada Jugoslavije, za koji se najčešće koristi naziv “etnički nacionalizam”, a nekada i “tribalizam”. Za razliku od proširenog uvjerenja, taj nacionalizam ne postoji “oduvijek” i nije ljudima urođen, već je to novovjeka kulturna pojava. Općenito se može reći da se etnički nacionalizam pojavio u okviru romantike, kulturnog pokreta sa središtem u njemačkom govornom području, koji je nastao kao reakcija na zapadnoevropsko, posebno francusko prosvjetiteljstvo, univerzalizam i ekspanzionizam. No neki autori nacionalizam vide u cijelom razdoblju između ekspanzionističkog Rimskog im-perija i posustalog globalnog hegemonizma današnjih SAD, što im uspijeva samo zahvaljujući povezivanju – grublje rečeno: brkanju – etničkog nacionalizma i bezobzirnog nastojanja pojedinih država i imperija, odnosno njihovih vladajućih oligarhija, da ostvare svoje posebne, sebične interese – pri čemu se, kako se mora priznati, etnički i državni interesi počesto poklapaju. Ipak je, kada se govori o politici koja naglašava državne interese, jasnoće radi, umjesto o nacionalizmu prikladnije govoriti o politici koja ima u vidu prvenstveno raison d’état (“državni razlog”, “državni interes”).

Ovo se razlikovanje etničkog nacionalizma i politike primata državnog in-teresa može olakšati isticanjem temeljnih uvjerenja onog prvog. Radi se o slijedećim uvjerenjima:
1) Čovječanstvo je podijeljeno na “narode” (njemački: Volk).
2) Zajedništvo pripadnika tih naroda počiva kako na njihovom porijeklu – potomci pripadnika određenog naroda također pripadaju tom narodu – tako i na njihovoj kulturi, koja se s generacije na generaciju prenosi oponašanjem i odgojem. Temeljni element kulture nekog naroda je njegov jezik.
3) Različiti elementi kulture nekog naroda su usko međusobno povezani, tj. čine jednu nedjeljivu cjelinu.
4) Zahvaljujući toj povezanosti je pripadanje pojedinca ovom ili onom narodu prepoznatljivo iz svih elemenata njegove kulture. Primjerice, Nijemac komponira muziku koja je specifično njemačka, a i cipele veže na način koji je specifično njemački. Stoga je kako iz stila njegove muzike, tako i iz njegovog načina vezivanja cipela moguće prepoznati Nijemca. Ako se u ovoj argumentaciji ode još korak dalje, moglo bi se tvrditi da je iz posebnog stila muzike određenog naroda moguće izvesti neke zaključke o načinu na koji njegovi pri-padnici vežu cipele, a iz tog načina zaključke o stilu njegove muzike.
4) Pripadanje pojedinca određenom narodu je neprevladivo: On svoj narod ne može napustiti i nastaviti normalan život negdje drugdje, primjerice u okviru nekog drugog naroda. Pokuša li to učiniti, prijeti mu egzistencijalna propast, a u svakom slučaju može računati s gubitkom svoje kreativnosti i životne radosti.
5) Odatle slijedi da se narodi mogu međusobno upoznavati, da pripadnici jednog naroda mogu proučavati kulturu – svjetonazorska uvjerenja, običaje, način života itd. – drugog, ali da to što vide ne mogu, osnosno ne smiju preuzimati, jer bi takve vanjske primjese samo remetile cjelovitost i harmoniju naroda kojem pripadaju.
Nije teško vidjeti da ova uvjerenja etničkih nacionalista pojedine narode određuju kao grupacije zatvorene u biološko-kulturne – iako ne baš zlatne – kaveze svojih posebnosti. A budući da se realan život u pravilu znatno razlikuje od teoretskih – točnije rečeno: ideoloških – idealizacija, budući da realni nosioci različitih kultura – prema uvjerenju etničkih nacionalista, pripadnici različitih naroda – često preuzimaju elemente kultura drugih naroda s čijim su pripadnicima u kontaktu, nije daleko pomisao – može se reći da je ona gotovo logički neizbježna – da se šipkama tih kaveza, povrh onih bioloških i kulturnih, dodaju i političke, te time dodatno osigura ostanak naroda u kavezima njihovih “identiteta”. A takve političke šipke osigurava država. Odatle zahtjev etničkih nacionalista da svaki narod treba da ima svoju državu, njihovo uvjerenje da narodi, da bi se mogli “slobodno” razvijati, trebaju vlastite države. Odatle i raspad Jugoslavije: Socijalističko “bratstvo i jedinstvo” jugoslavenskih “naroda i narodnosti” završilo je njihovim međusobnom pokoljem i osnivanjem, do sada, sedam državica – uz nepoznat nastavak ove tragične farse.

A svi ti “narodi i narodnosti”, nakon što su se našli u svojim “nacionalnim” kavezima, ustanovili su – u suprotnosti s očekivanjima romantičara – da im je time život osiromašen, da su siromašniji ne samo materijalno, već i kulturno, i da im nedostaje ukotvljenost u svjetsko društvo, te su se prihvatili projekta “ulaska u Evropu”, tj. pridruživanja Evropskoj Uniji kao političkoj zajednici utemeljenoj na univerzalim principima i vrijednostima kao što su sloboda i ljudska prava.

No, ne može se istovremeno biti u kavezu i van njega. Izlaz iz dileme nudi jedino odustajanje od romantičkog, odnosno etničko-nacionalističkog projekta izgradnje etničkih kaveza. To, razumljivo, nije isto što i tvrdnja da biološke i kulturne razlike ne postoje, ili da treba nastojati da se ukinu. One postoje, treba ih prihvatiti, a legitimnim treba smatrati i nastojanja pojedinih grupa da “njeguju svoju kulturu”. Ali pri tome treba sačuvati kulturnu otvorenost, dakle biti spreman prihvatiti promjene vlastite kulture koje su posl-jedice upoznavanja drugih kultura. I što je najvažnije: Treba državu, tj. vladajuću političku (i intelektualnu) oligarhiju spriječiti da svoju posebnu kulturu nameće svim građanima, primjerice da, kao u Hrvatskoj, manipulira jezik ili de facto Katoličkoj crkvi dodjeljuje status državne crkve (pri čemu joj se katolički svećenici odužuju svojim govorom o “crkvi u Hrvata”). (mojmir križan)

3 COMMENTS

  1. Ovo ni kojim slučajem nije proeuropska propaganda…Jeli autoru?
    Blatantno, ja za razliku od nekih mislim da je lijepo imati lijep stan i kuću pa i vilu, i da me to ne čini autističnom osobom…a ako se na bizaran način propagira siromaštvo..kao društveni kod…onda ste upravo komunista.Znate šta, svima koji se ložite na tušu nesreću…imam strava nekretninu, nisam za Eu, a imam velike šanse da tamo i radim, i da sretna sam osoba, a mislim da su u kavezu, ovoga puta logoru propagande i samosažaljenja…vi koji uporno radite neke usporedbe, i gurate nos u tuša posla jer mislit da se u životu sve postiže na sreću, upravo ćete vi zapasti u kavez, ali neće biti zlatni.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here