Knjigama se počinjemo baviti znatno prije nego što naučimo čitati. Slikovnice s jednostavnim bajkama i basnama mogu nas uvesti u predivno područje mašte. Kada naučimo čitati snažnije ulazimo u taj svijet. Svijet koji nema ograničenja, koji je neizmjerno velik i podatljiv. Često puta nas samo čitanje uvodi i približava većem zanimanju za knjigu. Nekad smo naprosto namamljeni upustiti se još dublje u taj svijet. Čitanje nam širi vidike, čitanjem upoznajemo svijet, osobe i razna mišljenja.
Kasnije, a da nam interes za knjigu ne popusti, tom se užitku mogu pridružiti i druga zanimanja. Jedno od njih može biti zanimanje za vina. Ustvari degustiranjem i pijenjem ulazimo u svijet vina. Od teških mladenačkih opijanja do ugodnih opuštajućih degustacija pri kraju dana u zrelim godinama. Jasno uz to idu i druženja, mirna i meditativna druženja. Knjiga nužno ne traži druženje što kod vina postaje skoro pa imperativ. I to je pored ostalog, novi svijet, nova otkrića.
Pokušajmo razmotriti i usporediti ta dva fragmenta hedonizma. Kod vina se mora zadovoljiti više osnovnih osjetila. Mora se angažirati vid, opip, njuh, i okus. Da ne bi osjetilo sluha ostalo nezadovoljeno se kod degustacije rabi kucanje čašama.
Tek kada se zadovolje sva ta osjetila može se izreći mišljenje o toj kapljevini ali ni tada ne smijemo nagliti. Kod tog izražavanja mišljenja vrijedi pravilo;
Per potum primun Kod prve čaše male
nom possum noscere vinum, stručnjaci vino ne hvale,
nom lauda vuna, tek kad stigne vrčić treći
ni datus patio trina. o vinu ćeš sud izreći.
Stara je to rimska uzrečica što joj svakako daje autoritet i ugled. Rimljani su svakako znali kako će i što će s vinom.
Opip se ne postiže umakanjem prstiju u vino već dodirom s čašom. Čaša se mora ugodno držati u ruci. Držanje čaše za donju rozetu je pomodarski i nepotreban čin. Ako se to radi da se vino ne zagrije, tada bi se čaša trebala stalno hladiti. Okolni ambijent, temperatura tijela vinopije i te kako utječe na temperaturu vina u čaši. Kvaliteta čaše je važna, no ne mora biti luksuzna, ni kristalna, ali svakako prikladna da se ugodno osjeti u ruci. Pijenje iz plastičnih čaša koje se potom bacaju jedva je prihvatljivo na nekoj uličnoj fešti. Pijenje pak pjenušca iz plastične čaše je svetogrđe. Za razliku od knjige, kod pića se pojavljuje jedna nova dimenzija, nova potreba, a to je druženje. Piti sam nije nikakav užitak, mnogi ako su sami u opće ne piju.
Da, pijenje nije dobro ni zdravo ali samo kada i ako se previše diže lakat. Umjereno piće i u pravo vrijeme ne škodi. Istina je pak, da se vino uz ulje vrlo lako falsificira, što može dovesti do trovanja, no to je već druga priča.
S knjigama je stanje vrlo slično. Zadovoljavaju se skoro sva navedena čula, uskraćeno ostaje samo čulo okusa. Ovo se tek preneseno može osjetiti čitanjem. Knjiga u papirnatom izdanju se vidi, opipava, miriše i sluša listanjem stranica. Jasno da je upravo to produljilo vijek štampanoj knjizi. Bilo je predviđeno, da će razvojem elektroničkog prijenosa knjiga nestati u klasičnom obliku do kraja dvadesetog stoljeća. Kako vidimo to se nije dogodilo, meni i brojnim čitateljima nije krivo radi toga. Da, elektronična knjiga je znatno jeftinija od papirnate, dostiže obično jednu trećinu cijene papirnate ali i usprkos toga nije uspjela istisnuti papirnatu verziju.
Užitak je opipati knjigu, podatnost njenih korica i listova. Uroniti u mirise po kojima se razlikuje knjiga od knjige, a naročito nova od stare knjige. Slušati lepršanje njenih stranica kao i zvuk zatvaranja. Toga nema kod preuzimanja elektroničke knjige, a to sve nedostaje strastvenom klasičnom čitaču. (Ivan Pauletta)
