Petar Ciganović: Strah od svjetla

Nedavno istraživanje jednog našeg dnevnog lista pokazalo je nešto što je svakome tko realno promatra stvari oko sebe bilo odavno jasno. Pokazalo je to istraživanje da građani Hrvatske nisu spremni izaći na masovne prosvjede bez obzira što ih snašlo, a glavni razlog takvog stava je STRAH! Da, zvuči to pomalo kontradiktorno, ljudi se danas boje više nego li su se ikada bojali za vrijeme „mraka“. A boje se zato jer im nikada kao sada nije bila ugrožena osnovna egzistencija. Boje se jer ne znaju hoće li sutra imati posao koji danas imaju, boje se jer imaju kredite za stanove koji su ih vezali za cijeli njihov radni vijek, boje se jer možda sutra neće imati čime nahraniti djecu…

A svaki taj pojedinačni strah je upravo i razlog zbog kojega bi se trebali boriti za svoju sadašnjost i budućnost. Jer strah neće sačuvati njihovo radno mjesto, strah neće platiti ratu kredita, strah im neće nahraniti djecu, ali strah će im uništiti život, jer davno je rečeno da je život u strahu u stvari polagano umiranje, jedna duga agonija. I ponajviše to vrijedi upravo za one koji imaju djecu. Hoće li odgojiti svoju djecu da se i ona boje cijelog svog života ili će im svojim primjerom pokazati da je kičma ono što krasi čovjeka i što ga razlikuje od gmizavca, a naše društvo, kao i mnoga druga, obiluje gmizavcima, puno odvratnijim od onih gmizavaca iz životinjskog svijeta.

Nepojmljivo je da se netko natječe za posao, da čuje za koga je unaprijed namijenjeno to radno mjesto i da nije spreman javno ukazati na takve nezakonite i nemoralne radnje. To pak može značiti samo jedno, a to je da bi svatko od njih uradio to isto.
Pa ako malo proširimo tu tezu, možemo lako zaključiti da ljudi onda i biraju one slične sebi, one koji su im uzori i koji rade upravo ono što bi svatko od njihovih birača radio.

Isto je tako nepojmljivo da ljudi mirno gledaju kako se na poslu maltretiraju njihove kolege i da šute ili čak zlurado trljaju ruke. Zar im nije jasno da je samo pitanje vremena kada će na red doći i njihova guzica? I da će onda vrištati do neba, a neće imati nikakvog moralnog prava tražiti da im netko drugi pomogne. Nije li nepojmljivo da se cijene povećavaju u dvocifrenim postotnim iznosima, bez ikakvog pokrića brojkama i da nitko nije spreman reći: pa ljudi, nije li dosta pljačke?! I ne samo to, spremniji su zabiti nož u leđa onima koji se pobune protiv takve prakse. A sve zbog toga što im djelovanje „pobunjenika“ kvari pogled kroz roze naočale koje su stavili i stavlja pred njih ogledalo u kojem ne izgledaju nimalo lijepo.

Nije li nepojmljivo da sumnjivi poduzetnik koji ima registrirano nekoliko d.o.o. s osnovnim kapitalom od 20.000,00 kn, a realizira projekte vrijedne milijarde kuna bez problema pobijedi građane Zagreba i još im se nadmoćno podsmjehuje i vrijeđa ih.
Dalo bi se naći bezbroj primjera, a isto tako dalo bi se i zapitati: zbog čega smo mijenjali društveni sistem u ovaj u kojem formalno možeš reći sve, ali se to bojiš učiniti pod svojim imenom i prezimenom? Zbog čega smo uništili sve što je u onom sistemu valjalo, preuzeli ono što nije valjalo i još tog nevaljalog uvezli? Je li stvarno vrijedilo za tobožnju slobodu riječi odreći se sigurnosti radnih mjesta, dozvoliti da unište proizvodnju da bi uvozni i trgovački lobi imao neometan put k nesmiljenom bogaćenju, odreći se dostupnog zdravstva i besplatnog školstva?

A sve da bi dobili političku podobnost kakva nikada nije bila za vrijeme prošlog sistema, jer sad treba zadovoljiti potrebe desetak i više stranaka koje žele uhljebiti sve svoje nesposobnjakoviće. Je li „mrak“ bio siromašniji zvijerima nego je to današnje „svjetlo“? Jesmo li bili hrabriji u mraku nego što smo sada, kada je „svjetlo“ upaljeno? Znao je Meša Selimović što govori kada je rekao: boj se ovna, boj se govna, a kada ću živjeti? (Petar Ciganović)