Nova premijera Scene Gorica, Kiklop u režiji Ivice Buljana izvrstan je primjer funkcionalnoga i smislenoga kazališta. Za razliku od ziheraških i politički podobnih kazališnih inscenacija, koje svojim dodovoravanjem lokalnim i državnim vlastima osiguravaju vlastitu ruku koja ih hrani, ova predstava upravo prokazuje kakvo bi kazalište trebalo biti.
Iako joj lokalna politika stvara probleme zbog umjetničkog stvaranja i djelovanja, ravnateljica Senka Bulić nastavila je svoju misiju i nije pogriješila.
Ivica Buljan transformira Euripidovu satirsku dramu Kiklop u metaforu hrvaskih dužnosnika koji su necivilizirani i slijepi. U čitav kontekst tako se prožimaju političke razine sa svim svojim izdancima, od političkih ličnosti do same kritike crkve kao politički relevantne odrednice. Buljan (ali i Bulić) zapravo stvaraju luk u kojemu objedinjuju vremena Antike i ‘Današnjice’. Vježbajući demokraciju, tragedija Antike služila je gledateljstvu za katarzično pročišćavanje, emocionalni konflikt, nakon kojega bi gledatelj bio spreman za promjene, što osobne što društvene. Sloboda koju jamči demokracija, podrazumijeva i mogućnost kritike, iskaz otvorenog mišljenja koje potiče daljnju promjenu i rast. Tako Kiklop danas i sam postaje kritika, sam postaje drugačije mišljenje, vjerujući u slobodu demokracije, bez obzira na situaciju u kojoj se našla Scena Gorica.
No, Kiklop ukazuje i na opasnost nemogućnosti katarzičnog propitivanja gledatelja. Sloboda demokracije omogućuje i gerilu marketing koji neke kazališne kuće koriste upravo za onesposobljavanje publike na kritičko mišljenje, njihovo marionetiziranje i formalističko zatupljivanje. A svaki spomen kritike djetiinjasto proglašavaju, u najmanju ruku, neistinom. I sam sam bio pod izravnim pritiskom jedne pročelnice za kulturu na incijativu jedne intendantice nacionalnog kazališta u pokušaju spriječavanja pisanja kritika za dotičnu kuću. Kiklopi i Kiklopice su tako duboko ukorjenjeni u svim pa i područjima kulture našega društva i pokušavaju vlastitu poziciju sačuvati degeneracijom Čovjeka i njegova života. Zato je neopisivo ugodno bilo promatrati publiku na premijeri Kiklopa koja nije krila oduševljenje i podršku, ne samo na kraju predstave iskrenim dugotrajnim pljeskom (a ne namještenim povicima bravo od strane biljetara primjerice), već i aktivnim gledanjem za vrijeme izvedbe.
Dramaturg predstave Goran Ferčec političku je dimenziju univerzalizirao izbjegavajući suvišnu političku alegoriju. Time matrica Buljanova Kiklopa nadrasta vrmenski trenutak.
Izvedbeno Kiklop donosi rijetko viđen izvedbeni angažman na hrvatskoj kazališnoj sceni. Zoran Prodanović Prlja, Marko Cindrić, Frano Mašković, Marinko Leš, Damir Martinović Mrle, Matej Zec, Branko Kovačić, Dražen Baljak, Tomislav Kvartuč, Damjan Simić, Elvis Hodžić, Davor Ćiković, Ivan Magud, Ivan Ožegović, Boris Barukčić, Miroslav Mlinar stvaraju sirovu, animalističko, nagonsko, testosteronsko, seksualnu atmosferu, naprežući tijelo do granica, u stalnoj ekspresiji, grču i izražaju. Prostor za igru jest čitavo gledalište (spilja Kiklopova) kojom šesnaest izvođača suvereno vlada. Skakanje s pozornice na balkon preko nosača za rasvjetu, prelaženje preko gledališta, veranje po svim mogućim elementima u dvorani stvaraju energetiziranu atmosferu glazbeno nabijenu glazbom Leta 3. Let 3 je u Kiklopu scenski dozreo, prisutan i integrativan element, za razliku od kazališno scenskih početaka, kada su u Fedri teatra &TD, 1996., također u režiji Ivice Buljana, više bili prisutni kao, dodatak, promidžbeni element za kazalište. Pojedini izvođački disbalansi tako su uravnoteženi. Glazbenici Leta 3 su kostimima Ane Savić Gecan pozitivno ograničeni za izvedbu pokreta dok Davor Ćiković, Miroslav Mlinar i Elvis Hodžić dodatno energetski pojačavaju izvedbu pokretom ali i glasom. Njihova tjelesnost glavni je pokretač i nositelj vizualnog i dinamičkog ritma predstave.
Ovako moćna timska izvedba anulira i svojevrsne nedostatke, primjerice glumačke interpretacije Zorana Prodanovića u naslovnoj ulozi ili pak glasovna ograničenja Marka Cindrića u ulozi Odiseja. Iako je kritika društva i same Hrvatske jasna, u već spomenutoj dramaturško redateljskoj matrici, ali i nizom detalja koji kritiziraju hrvatsku stvarnost, primjerice kada se Kiklop kreće u ‘cipalema’ od knjiga, gdje je knjiga samo obuća, ali i sredstvo kojim se gazi, dramaturški se pojavljuje i svojevrsno iščašenje u obliku prekrivanja penisa Damira Martinovića slikom Jadranke Kosor. Prvo, ovim se postupkom briše dramaturška bezvremenost i ulazi se u područje suvišne političke alegorije. Isto se moglo izbjeći korištenjem čitave plejade političara za prekrivanje penisa. Drugo, komentari o predstavi se premještaju u domenu žutila i kvaziskandaliziranja i odmiču se od diskutiranja o stvarnim problemima na koje potiče ova predstava. A obrazac bavljenja nebitinim u hrvatskom je društvu itekako poznat kada se treba skrenuti žarište od bitnih tema. Šteta bi bilo da se ova predstava i događaj svedu samo na penis i političarku. Treće, ovoj predstavi, s obzirom na visoku kvalitativnu razinu i dosege koje može prouzročiti nije potrebna reklama u obliku žutila koja se povezuje s ispraznim i nevrijednim projektima. Šteta bi bilo da se ovaj Kiklop percipira s događajem dodjele književne nagrade istoimenog naziva. I četvrto, ukazujući samo na jednu kiklopicu, ovoj predstavi nije potrebno svrstavanje na političku stranu, jer sama može postati sadržajna opozicija onoga što propituje. Tim načinom može isključiti i mnogobrojne druge kiklopice i kiklope koji harače našim prostorom. Za pohvaliti je pak izjava iz ureda predsjednice vlade kojom ‘Jadranka Kosor daje potporu slobodi umjetničkog izražavanja u Republici Hrvatskoj te će prvom prilikom doći pogledati predstavu. Time polje vježbanja demokracije postaje postojano’.
U svakom slučaju ovaj Kiklop je kazališno osvježenje koje svakako treba pogledati, a za nadati se je da će biti sudionikom i mnogih kazališnih festivala i tako postati dostupan široj publici. (zvonimir peranić)
