PRAVNA ILI BANANA-DRŽAVA: Vlasnicima prostora sud onemogućio uknjižbu prava vlasništva?!

Prošlog tjedna je u Opatiji održan Invest-forum na kojem je lokalna politička elita, pojačana predsjednikom Ivom Josipovićem, predstavila ‘razvojne potencijale Primorsko-goranske županije i Grada Rijeke’. Za pripremu stotinjak projekata trebalo im je tek 20 godina. Iako je to poduzetno društvo na području Rijeke i PGŽ na vlasti već pet četverogodišnjih mandata, investicija nema ni u tragovima.

Samo desetak kilometara zapadnije od tog ‘sajma želja’, riječka poduzetnica suočava se s puno prozaičnijim problemom. Desetak godina ne može uknjižiti pravo vlasništva nad poslovnim prostorom koji je uredno platila! Suočena s nefunkcioniranjem pravne države, odlučila je uzeti pravdu u svoje ruke i sama ušla u nekretninu koju je platila. Sustav je ovog puta bio izrazito efikasan. Općinski sud u Rijeci je istog dana donio privremenu mjeru kojom se traži napuštanje spornog prostora.

Može li se očekivati bilo kakav interes stranih investitora u državi u kojoj se na sudovima ne može zaštiti niti pravo vlasništva koje je Ustav proglasio jednom od najvećih vrednota ustavnog poretka? Sumnjamo.

Kako je priča oko poslovnih prostora u Ulici Ante Starčevića počela? Slavica Šota sklopila je predugovor o kupnji dva poslovna prostora u Ulici Ante Starčevića 2 i 2a s Kopajtićom Damirom, Primožom i Anitom u Ljubljani 21. kolovoza 2001. godine, kojim su se prodavatelji obavezali sklopiti konačni ugovor o kupoprodaji 8 dana od pravomoćnosti rješenja o denacionalizaciji. Rješenje o denacionalizaciji je doneseno 22. listopada 2002. godine postavši pravomoćno 9.11.2006. godine jer se tvrtka Rijekatekstil žalila na prvostupanjsko rješenje, a kada im je žalba odbijena podnesena je tužba Upravnom sudu. Oko godinu dana nakon toga, Rijekatekstil bez obrazloženja povlači tužbu čime prodavatelji postaju i formalni vlasnici prostora. U spornom prostoru kroz cijelo to razdoblje Rijekatekstil drži trgovinu tekstilom na temelju ugovora s Gradom Rijekom koji je prestao temeljem zakona.

Kako su prodavatelji počeli odugovlačiti sa sklapanjem ugovora o kupoprodaji Šota podnosi tužbu za sklapanje istog pred sudom u Ljubljani. Postupak završava u njezinu korist presudom kojom je naloženo prodavateljima da u roku od 15 dana sklope ugovor pod prijetnjom da će u protvinom presuda zamijeniti sadržaj samog ugovora.

S obzirom da se radi o presudi strane države, za uknjižbu prava vlasništva Šota je morala pokrenuti postupak za priznanje strane sudske odluke pred Općinskim sudom u Rijeci prijedlogom od 1. lipnja 2010. Sud udovoljava tom prijedlogu rješenjem od 10. veljače 2011., no druga strana, Kopajtići, 28.03.2011. podnose žalbu koja do danas nije riješena na Županijskom sudu u Rijeci. Šota u travnju iste godine protiv Kopajtića podnosi tužbu radi utvrđenja vlasništva spornih nekretnina. Općinski sud u Rijeci 11. studenog 2011. udovoljava tužbi, ali Kopajtići i tu ulažu žalbu koja se do danas ne riješava.

Iako je kupoprodajna cijena za poslovne prostore glavnim suvlasnicima u potpunosti isplaćena putem sudskog depozita u Sloveniji, Šoti kao osobi s najjačim pravom na posjed poslovnih prostora za cijelo vrijeme trajanja postupaka nije omogućeno te prostore preuzeti u posjed te ih koristiti za svoje potrebe. Istovremeno trpi ogromnu štetu budući da cijelo vrijeme otplaćuje kredit koji je podignula za kupnju istog tog poslovnog prostora.

U obitelji Šota su posebno zgroženi prošlotjednom izjavom predsjednika uprave Rijekatekstil Domusa Dragana Rukavine, koji je izjavio za Novi list kako je Županijski sud ‘odbio potvrditi pravomoćnost presude jer se nekretnina nalazi u Hrvatskoj i za nju je nadležan hrvatski pravni sustav’. Kako je spomenuti predmet prema informaciji parnične pisarnice Županijskog suda u Rijeci na kraju radnog tjedna još uvijek bio neriješen, ispada da u Rijekatekstilu raspolažu informacijama o presudama Županijskog suda prije nego što su uopće donesene.(Sanja Perinić)