Prijava kriminala iz stečaja riječkog Torpeda stigla je u Ured Predsjednika za nacionalnu sigurnost prije tri mjeseca. Šef ovog Ureda je Saša Perković, sin tate Perkovića zbog čijeg su odbijenog izručenja Njemačkoj svi hrvatski građani u kazni, ni krivi ni dužni. I upravo je sin Saša početkom rujna pokazao tko vuče konce u našoj zemlji i koliko je Predsjednik, u stvari – lutka.
U demokratskom svijetu, gdje ona uistinu živi u svim porama društva i pravni aparat radi – kada biste
predsjedniku jedne države predali u ruke neoborive dokaze kako državni tužitelj ne radi svoj posao,
kako je jedna državna firma pokradena višestruko a tome su pomogli jedan gradonačelnik, suci i stečajni upravitelji, predsjednik bi se te demokratske zemlje šokirano primio za glavu, otrčao u svoj ured te sastavio radnu skupinu koja bi se bavila isključivo revizijom spornog stečaja. Taj i takav predsjednik
na nužnik ne bi odlazio dok ne bi ustanovio svaki korumpirani korak svog državnog odvjetnika koji, ma vidi vraga, ne blokira procesuiranje samo tog jednog stečaja nego stotine njih i to unatrag 15-ak godina!? Da, predsjednik pravno uređene države bi muku mučio i nesanice imao zbog svojih nevinih građana koji
su izgubili posao i ostali bez otpremnina zbog kriminalnih radnji tijekom stečaja.
Predsjednik bez jaja
Zatim bi, taj predsjednik države u kojoj pravosuđe funkcionira, nazvao čovjeka koji mu je dokumente dokazne donio te uz veliku osobnu zahvalnost odveo čovjeka na gemišt gdje bi mu,
tijekom ugodnog razgovora, taj i takav predsjednik pričao o nevjerojatno napetim danima koji su iza njega i njegove radne skupine. Pričao bi takav predsjednik kako su mnogo radili, mnogo dodatnih dokaza prikupili i kako je sa velikim zadovoljstvom i uz masnu psovku na ustima dao privesti državnog odvjetnika i sve koji su pokrali jednu državnu firmu. Da, da, tako bi predsjednik države koji brine za svakog svog građanina reagirao kada bi na ruke dobio tako “teške” dokaze o kriminalu i korupciji u državi njegovih građana kojoj on predsjeda. Ali u korumpiranoj našoj to, još uvijek, nije slučaj. Ne. U ucijenjenoj našoj Ured Predsjednika radi po naputku Saše Perkovića a Ivo Josipović nemoćni je papak gurnut u prvi plan sa zadatkom baljezganja pravnih termina i laganja javnosti.
I kao takav dobro nosi svoju ulogu; prvi je po popularnosti među političarima, uživa u putovanjima na naš račun i mrtav-hladan obilazi domjenke niti ne razmišljajući o dokazima kriminala u zemlji kojoj predsjeda. Jer to je Ivo Josipović – biće bez obraza i stava, licemjer bez karaktera i jaja, obična marioneta koja ide i činišto joj se kaže.
Velike sjene malih ljudi
Jer kako drugačije protumačiti neefikasnost jednog Ureda Predsjednika za nacionalnu sigurnost koji pošalje nalog za očitovanjem o stečaju Torpeda USKOK-u i DORH-u i čeka na isto – tri mjeseca?! I zatim nakon tri mjeseca taj isti Ured Predsjednika izjavi “kako još nisu dobili očitovanje i uistinu ne znaju reći kada će ga uopće dobiti”!? Zaključak o nefunkcioniranju kompletnog državnog vrha strši već godinama poput
piramida u pustinji, a kroz ovu priču o stečaju Torpeda, koji nužno treba reviziju i poništenje, samo se potvrdilo kako trenutni predsjednik uopće nema interesa niti volje da Hrvatska pravno funkcionira, a kada bi i poželio nešto mijenjati, naletio bi na zid UDBE i razbojnika koji bi vlastite majke prodali da se održe na pozicijama vlasti što duže. E, tu sad stupa sadašnja realnost na binu predugog partijskog nepotizma ovih prostora i Ured Predsjednika biti će upoznat sa njome – selektivno pravosuđe u Hrvatskoj dobilo je svog Velikog Brata u Brusselu i došlo je, neovisno o tome, vrijeme da zrela klika sa vlasti postane dijelom povijesti. Ne one domoljubne već zatvorske. Tako nalažu sami zakoni matematike i fizike koji lijepo objašnjavaju cikluse i transformacije za one koji ih znaju čitati. Na zalasku ovog sadašnjeg ustajalog i poput baruštine smrdljivog društvenog neuređenja naše zemlje samo ćemo zaključiti kako je vidljiv dolazak promjene jer upravo kad mali ljudi počnu bacati veliku sjenu, društvo je na zalasku. A
Josipovićeva se proteže od Raba do Iloka. Znači – dobro je, još malo pa će sunce zaći. Ovo crveno – zauvijek.” (Iva Anzulović – Radio Liberum)
Državom Hrvatskom vladaju paralelne vlasti, koje između ostalog i kadriraju, pa se ne treba čuditi što se formalne linčnosti na pozicijama vlasti ne žele angažirati za opće dobro, odnosno da se zakon u Hrvatskoj odnosi na sve građane Hrvatske.