Vođa partizanskog pokreta u Hrvatskoj i Jugoslaviji, ali i poslijeratni diktator koji je odgovoran za smrt na desetine tisuća ljudi koji se nisu uklapali u njegovu viziju i praksu samoupravnog socijalizma umro je 4. svibnja 1980. godine, dakle pred 35 godina.
Njemu u spomen, sačuvan je brod “Galeb” koji je privezan u Rijeci čekajući koncesionara koji bi ga stavio u funkciju za turističke i reprezentativne svrhe. Istovremeno, sve su glasniji pobornici da se i Goli otok stavi u funkciju kao memorijalni centar za uspomenu na sve one koji su stradali od Titova režima.
U Rijeci, gradu u kojemu se vlast nije promijenila od 1945. godine, na vlasti je SDP sa svojom koalicijom, a župan Zlatko Komadina i u 2015. godini poziva na proučavanje Karla Marksa, utemeljitelja komunističke ideologije. Niti jedna stranka u Rijeci, ni SDP, ni HDZ nema toliko članova kao Društvo Josip Broz Tito! Da li je to razlog za upitati za političko zdravlje Riječana?
S pravom se onda postavlja pitanje gdje je nestala Rijeka? Europska, kakva je bila na prijelazu između 19. i 20. stoljeća. Civilizirana, uljuđena, u kojoj se za obljetnicu oslobođenja od fašizma djeca ne bi oblačila u partizanske uniforme, i gdje na priredbi ne bi bila bacana talijanska zastava. Tito je umro. Ali njegov duh kao avet lebdi još uvijek iznad Rijeke. (Giancarlo KRAVAR)
Koliko i kako sam ja shvatio, na Golom otoku su trebali završiti oni koji bi napravili druge Gole otoke da su slučajno pobijedili. Naravno da je moralo među njima biti i lažno optuženih, ali u globalu tamo nisu završavali pobornici demokracije a protivnici jednoumlja nego upravo pristalice jednoumlja ali “krivog” vođe.