Prošetali centrom Trsta s jugoslavenskom zastavom! (VIDEO)

U Trstu se desio jedan nesvakidašnji događaj koji je pokazao koliko povijesne teme trebaju biti samo – povijesne teme, donosi portal kvarnerski.com.
Trst su 1. svibnja 1945. godine osvojile trupe titovih partizana. U tadašnjoj jugoslavenskoj historiografiji taj se događaj obilježava kao oslobađanje Trsta, dok se u talijanskoj i ostaloj europskoj obilježava kao smjena jednog okupatora (njemačkog) drugim (jugoslavenskim). Iako je Tito svim silama želio zadržati Trst i pripojiti ga Sloveniji to nije mogao zbog pritiska zapadnih sila i SSSR-a. Trst, kao zona A, je tada više godina bio pod protektoratom Saveznika da bi tek pedesetih godina 20. stoljeća polako bio vraćen u sastav Italije. Istovremeno, zona B (Kopar, Umag, Buje) su spojeni s Jugoslavijom.

Profil stanovništva Trsta je te 1945. bio sličan profilu stanovništva Rijeke ili Pule. Uglavnom su ga činili ljudi koji nisu imali mnogo veze s ratom, ponajmanje s fašizmom, a izjašnjavali su se Talijanima.

No isti događaj iz 1945. – dolazak partizanskih trupa – se u Rijeci i Puli gledaju drugačije nego u Trstu. U Rijeci i Puli je to veličanstveno oslobađanje, dok je u Trstu to samo još jedna nesretna epizoda rata.

U Rijeci je još uvijek kontroverzno govoriti o tom događaju ukoliko iskače iz slike koja je stvorena u vrijeme Jugoslavije i služila za propagandu tadašnjeg režima. Nedugo nakon ulaska partizanskih trupa u Rijeku oko 80% stanovništva Rijeke napustilo je grad i otišlo – neki pod prisilom, neki samovoljno. Suvremeni povjesničari se stoga pitaju kako to oslobođeni narod masovno bježi od svojih osloboditelja? Ili je tu ipak bila riječ o osvajanju grada, koji je tada bio pretežno talijanski i kojega je Jugoslavija trebala slavenizirati kako bi ga što jednostavnije pripojila.

Neovisno što mislimo o ovim događajima svi se moraju slagati da su oni stvar prošlosti koja na našim prostorima uglavnom samo opterećuje sadašnjost i budućnost. U Hrvatskoj se još nije naučilo da su ove teme stvar povjesničara i svako dnevno-političko korištenje njima (a naslušali smo se toga ovih dana, napose u Ronjgima) treba s gnušanjem odbaciti kao nazadnjaštvo.
Nažalost ne misle svi tako. Slovenski štovatelji Tita, a pouzdano doznajemo da je među njima bilo i slovenskih nacionalista koji se još ne mire s time da Trst nije dio Slovenije – u 2015. godini, u vrijeme kada između Italije i Slovenije ne postoje granice, kada su sva prava nacionalnim zajednicama zajamčena – odlučili su se na neobičnu akciju: marširati Trstom s jugoslavenskim zastavama. Ali ono što se desilo pokazuje koliko je Trst danas nadrastao te cirkusarije.

Pravo na marširanje dakako imaju. Ali kada su krenuli s maršom desilo se nešto neočekivano. Nitko na njih nije obraćao pažnju. Građani Trsta su ih tek postepeno pratili začuđenim pogledima, neki su im se smijali, netko ih je slikao kao da je riječ o kakvoj karnevalskoj povorci. Kada su sudionici ovoga marša vidjeli da nitko ne obraća pažnju na njih samo su spremili svoje zastave i otišli.

Najbolji primjer koliko su ove teme izvan konteksta i vremena pokazao je jedan prolaznik, koji im je iz automobila dobacio: “Koliko to vaše još traje? Dok vi tu mašete zastavama zemalja koje više ne postoje, ja ću danas u 2015. zakasniti na posao zbog vas. Hajde, hajde, brže, brže.”

Sasvim sigurno bi Hrvatska mogla naučiti nešto od Trsta. Ignoriranje je ponekad najbolje rješenje. Aveti prošlosti tada same shvate da su zalutale u 2015., i vrate se u prošlost kojoj pripadaju.(Kvarnerski.com/L. Rossi/foto: Manco)