Davna su to vremena kad sam kao student psihologije kročio u prostorije riječkog dopismištva “Slobodne Dalmacije” u potrazi za dodatnim prihodom i maglovitom predodžbom samorealizacije. Svijet profesionalnog novinarstva za mene je bio tajanstven, prepun nepoznanica, a svo moje samopouzdanje temeljilo se na nekoliko objavljenih kratkih priča & pjesama i na brzinu usvojenog “five W’s” profesionalnog principa. Fasciniran novinarskim i uredničkim imenima ranih 90-ih, bio sam potpuno nesvjestan dramatičnih i ubrzanih promjena na mladom hrvatskom medijskom tržištu u kojem su frenetičnim ritmom nastajale novine & novinari koji danas predstavljaju creme de la creme profesije. Na razvalinama jednog imperija izrastao je drugi čija smo životna pravila sami pisali i stvarali. No, unatoč još uvijek prisutnih i čvrstih kanona novinarstva, u kojem bi današnji profesionalni odnosi & maniri predstavljali istinsko svetogrđe, pojavila se dotad nepoznata profesionalna kategorija – državotvorno novinarstvo i domoljublje kao neiscrpno vrelo tema i vrijednosnih stavova koji će obilježiti cijelu dekadu.
I pritom ne mislim na ratno huškačku retoriku 90-ih, koja je imala i propagandnu svrhu, nego na novouspostavljeni vrijednosni sustav i plejadu autora u medijima (kao primjer, HRT ili Vjesnik) koji su se većim dijelom financirale iz državnog proračuna, a čija je jedina svrha bila identificirati, prokazati i eliminirati “nepoćudne elemente i neprijatelje mlade hrvatske države”. U tu kategoriju lako se ulazilo, a teško izlazilo, a u njoj su se pronašli pisci, novinari, režiseri, umjetnici i svatko tko je imao utjecaj na kreiranje javnog mnijenja, Kriterij je bio iznimno jednobrazan; ukoliko si kritički pisao o predsjedniku, vladajućoj stranci, zlouporabama vlasti, korupciji, kriminalu i nepotizmu, gušenju ljudskih i građanskih prava, postojali su vrlo dobri izgledi da se “državotvorci” pozabave tvojim likom & djelom, a scenarij je bio poznat i praksa se vremenom uhodala. Netko od vrlih kolumnističkih imena poput, recimo, notornog i danas zaboravljenog Nenada Ivankovića napisao bi optužujući, de facto, denuncijantski tekst i dok pljesneš dlanom o dlan, tvoj radni stol bi bio pretrpan prijetećim pismima, kućni telefon bi cijelu noć zvonio, nabildani, izbrijani tipovi čudnog naglaska postali rutinska svakodnevica, a tvoj dosje iz obavještajnih struktura bio bi proslijeđen policiji, sudstvu i svakome tko je bio dovoljno “državotvoran” i moćan da ti dugoročno zagorča život. Tako je uništeno na desetke karijera & života slobodoumnih i kritički nastrojenih pojedinaca, medija, tvrtki, a jedina obrana od daleko moćnijeg neprijatelja bili su nezavisni mediji & kulturna javnost. I kad smo svi već bili na koljenima, dogodio se povijesni presedan; spletom sretnih okolnosti, puzajuća diktatura
omotala se oko vlastita vrata i naizgled ugušila. Hrvati su upoznali privid blagodati demokracije i kapitalizma, činilo da postoji mogućnost da budemo sretni. A zapravo, nitko nije učinio čestitu obdukciju; u stvari, puzajuća diktatura izlegla je jaja i svojim truplom legla na njih dok ne bude spremna da potomci opet otvore čeljust.
LUCIDNOST DEPRESIJE
Nakon opsežne pljačke mlade hrvatske države i “prvobitne akumulacije kapitala” na temelju kojeg se izrasle današnje političke i gospodarske elite, zavladalo je relativno zatišje u kojem su se trebale ozakoniti stečene pozicije, a “državotvorstvo” kao kriterij podobnosti povukao se pred naletom neoliberala, proeuropejaca, zagovornika slobodnog tržišta, potrošačkog mentaliteta i konzumerizma u svim mogućim društvenim sferama. Svi su otkrili vlastitu kreditnu sposobnost i revolving karticu, činjenicu da svijet ne završava na graničnom prijelazu Rupa, digitalizacija i informatizacija društva učinila je sve i svakome dostupno. Živote izmučene ratnim tragedijama, uništenjem gospodarstva, gubitkom najboljih kreativnih godina i činjenicom da nitko prošlost ne može promijeniti, utopili smo u wellnes i shopping centrima, jednostavnim samozavaravanjem da se “nad prolivenim mlijekom nema što više jaukati”. Vrag odnio i rat i privatizaciju i Pašalića i Srbe i siromaštvo, dajte nam dobar život na kredit dok se ne udavimo skupa sa svojim monovolumenom u rijeci povoljnih životnih aranžmana. I tad se, posve očekivano, euforični balon ispuhao skupa sa Sanaderom, europskim integracijama, nedostakom dobrih ideja i činjenicom da smo zadužili svoju djecu na zrak koji udišu i zemlju po kojoj hodaju do Sudnjeg dana. Zavladala je lucidna depresija, spoznaja da nam je loše i da nam uskoro neće biti bolje, a razorna samoanaliza hrvatsku stvarnost nije učinila ništa podnošljivijom. Kapitalizam je pokazao svoje ružno lice, politika svu impotentnost, kulturna javnost nemoć, a narodom je zavladao očaj i depresija. I tad se začu Jerihonska truba i svi digoše glave da vidi tko to nama govori, U nevjerici smo promatrali kako iz ošita grmi glavom i bradom Domoljublje.
Jer, Domoljublje kao društvena i vrijednosna kategorija nikad ne pati od depresije poput intelektualaca, kulturnjaka i samodopadnih umjetnika. Ono je uvijek euforično, maše zastavama, zaziva Boga, Domovinu, Obitelj, ono je razoružavajuće i sveprožimajuće. Domoljublje je oslobađajuće, ono se ne zamara nad moralom ili etikom, ne vrti u nedoumici glavom nad teškim pridjevom ili mučnim glagolom. Jednostavno u svojoj naravi, moćno u svojoj pojavnosti, odmah prepoznaje svako neozareno lice i sumnju u crnom srcu ideala koji su nas doveli u ovu nepodnošljivu situaciju. Svaki govor, djelo ili pojedinac koji ne počiva na tim vrijednostima, neprijatelj je Boga i Domovine. Državotvorstvo doživjelo je svoju 2.0 verziju i otjelotvorenje u Domoljubnoj koaliciji, a svatko van tog sustava vrijednosti, proklet da je za v’jeke v’jekova..
I NEMA TU ČUDA DA SE DESE
I zapravo, ponavljaju se 90-e, u svojoj dorađenoj verziji, u kojoj su karte podijeljene gotovo na isti način; s jedne strane Crkva, HDZ i “domoljubni” novinari & mediji kontra preostalih slobodnih medija & kulturne javnosti, s jednom bitnom razlikom na kojoj vladajuća koalicija ubrzano radi kako bi je otklonila; obavještajno – represivni sustav se profesionalizirao, kako to oni vele “atrofirao” i predstavlja “prijetnju nacionalnoj sigurnosti”, odnosno njihovim interesima. I sve dok oni ne otklone taj “bug u sustavu”, koji im onemogućuje da nesmetano kreiraju društvene procese, tu ulogu je doslovno preuzela ulica, Taj John Doe, u hrvatskoj verziji Nitko Nikogović (N.N. – nepoznata osoba) instruiran je od najviših državnih političkih i moralnih autoriteta, predsjednice, kardinala, prvog potpredsjednika, ministra kulture, da se ultimativno obračunaju sa “zlom u medijima”, “onima koji su neodgovorni prema javnoj ili pisanoj riječi”, svima koji se usude progovoriti van četiri zida o onome što stvarno misle, “ljevičarskim parazitima na državnoj sisi”. Taj Nitko Nikogović ne razumije što Ante Tomić piše, o čemu govori i koji vrijednosni sustav predstavlja, ali podsvjesno razumije da ga ovaj vrijeđa, ugrožava i zajebava svim tim složenim rečenicama i izostankom jednostavnih pojmova & glagola poput “ubiti, zadaviti, spaliti”. I zato će sav sadržaj svoje duše izliti mu na glavu ili koncentrirano & grupno svoj bijes izraziti rječnikom “domoljubnih” kolumnista koji prosvjed kulturnjaka u Zagrebu posprdno zazivaju “Danom ustanka naroda regiona”, zanemarujući činjenicu da se bore i za njihove slobode.
I ne postoji tu mogućnost nekih velikih čuda da se dese, osim sustavnog i kontinuiranog otpora zlu koje se valja ulicama. Jednostavno, oboružati se strpljenjem i sačuvati ljudsku supstancu, sve dok se ne uruše sami iz jednostavnog razloga – Domovina je premala zdjela za toliko “domoljuba”.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Rijeka danas
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
