“PRSTOM U OKO” Nenada Bunjca: E, SAD JE DOSTA TOG TERORA!

Omiljena zafrkancija mojih ratnih drugova jest tko je što zakopao od oružja ratne 91., kad su iz napuštenih vojnih skladišta građani i seljaci u tačkama vozili kalašnjikove, tromblone, municiju, odvozili bestrzajne topove i minobacače u štale, a i samohodke nisu bile na odmet. Čuvena i istinita priča jest kad je osvojeno vojno skladište u Vrtlinovcu pored Varaždina da je opustošeno poput polja žita u najezdi skakavaca. Jedan od rijetkih, samosvjesnih gardista koji je nemoćno gledao kako narod razgrabljuje tada neprocjenjivo oružje, upitao je staricu koja je teglila dvije pletene košare pune ručnih bombi; “Pa šta će vam to, baba?” “ Neka se nađe sinko, nitko ne zna što Bog nosi sutra ” – odvrne iskusnica.

Na tu anegdotu podsjetio me je poziv ratnog druga s kojim periodično vodim uvijek jednako uzaludne rasprave o “mojima” i “njegovima”, pokušavajući ustvrditi tko je zapravo odgovaran za ovu sirotinju & čamotinju Hrvatske. “Evo, počelo je, počelo” – gotovo će veselo – “upravo sam iskopao pušku ispod masline i uljim zatvarač”. Misleći da je zasigurno poskupjela piva u dućanu ili mu banka ne želi povećati dopušteni minus, dao sam se navući i postavio pitanje “šta bi?” Dočekao me na puni backhand; “Evo ova tvoja u “Novom listu” veli da smo na rubu građanskog rata. Pa da se pripremim i tebi javim, nema smisla da te iznenadim” – nastavio se kliberiti ko da ga djeca škakljaju. Nije mi bilo druge nego pročitati intervju koji je živi sažetak hrvatskog jučer, danas & sutra.

TWIX FENOMEN
Naime, u “Novom listu” ugledna redateljica Snježana Banović, u kazališnim krugovima poznata i kao oponent Oliveru Frljiću, nedvosmisleno poručuje kako “sve upućuje da smo na rubu građanskog rata”. U intervju, još jednog u nizu koji problematizira sporno imenovanje Zlatana Hasanbegovića za ministra kulture, uočio sam živi koncentrat moralne zasićenosti, ljudske bezvoljnosti, kada ti se jednostavno više ne pokušava promijeniti situaciju, “popraviti stvari” nego sve pošalješ u vražju mater i jednostavno čekaš da se sve razmrsi samo od sebe.

Jesmo li na rubu građanskog rata? Pa kad bi zamolili prosječnog Europljanina da tjedan dana prati i analizira tijek događaja u Hrvatskoj, vjerujem da bi preko noći spakirao najnužnije i pobjegao u najbliže inozemstvo. Predsjednik SDP-a Zoran Milanović govori o “paklu koji će prirediti vladajućima i spremnosti da se u svakom trenutku preuzmu vlast”, Domoljubna koalicija negira sve demokratske standarde preuzimajući obavještajno represivni aparat i financije pod svoje okrilje i pritom instalira hrvatsku inačicu Goebbelsa da skroji “novu kulturnu paradigmu”, koja se bazira na “nacionalnoj opstojnosti, identitetu i povratku temeljnim vrijednostima”. Činjenicu da međunarodna javnost doživljava kao “ultranacionalističku” (Le Monde) i koja relativizira odnos prema “NDH-a i fašizmu” (Die Zeit), nimalo ih ne zabrinjava. Oni pušu u pobjedničke trube o “posebnom ugledu koja ova hrvatska Vlada uživa u međunarodnoj zajednici”.
Ta hrvatska politička shizofrenija u kojoj 800 tisuća birača SDP-a vide jedno, a 800 tisuću birača HDZ-a drugo, poznata kao i “Twix fenomen” – dva dijela istog komada, a jedan se uvijek čini boljim i zamamnijim – nikada se nije ovako razbuktala jer nema više lijeka kojim bi je držali pod kontrolom. Nema više vanjskog zaduživanja kojim bi privremeno podigli standard građanima i privolili ih na strpljenje, nema javnih radova koji bi zaposlili tvrtke i nezaposlene da se mogu hvaliti rastom BDP-a, ne smiju devalvirati kunu jer bi pokrenuli inflaciju i obezvrijedili ovo malo što nam je preostalo, ne smiju bankama ništa prigovoriti jer drže gotovu svu hrvatsku imovinu i jedini su pouzdan kreditor Hrvatske, ne mogu Todorića zamoliti da podigne plaće radnicima koje tretira kao marvu i spusti cijene prehrambenim proizvodima iako ima enormni profit i praktički status monopoliste jer im obilato puni državni proračun, nemaju više śarenih pilula i ogledalaca za primitivne domoroce. A obzirom kako svoje ne žele podijeliti, a nemaju niti ideju kako bi stvorili realno bolji život, nude jedino što imaju; ideološke sukobe, moje i tvoje, vjernike i ateiste, ljevičare i desničare, Sjever i Jug, Pavelić i Tito, priziv savjestii pobačaj… Nekad su majke djeci pjevale da bi im zavarale glad, ovi nam psuju sve po spisku, usmjeravajući bijes prema svima, osim prema onima koji treba ; prema njima.
NEKA ŽIVE POPUT NAS
Točno jest da je Hrvatska danas duboko podijeljena zemlja, ali na temelju egzistencijalnih pitanja, ideološka su sporedna. Točno je i da zemlja vri, da nam je pun kufer njihove bahatosti, nerazumijevanja temeljnih ljudskih i društvenih vrijednosti, činjenice da su trenutno nedodirljivi. Hrvatska danas sve više liči na kastinsko društvo u kojem pojedinac iz najnižeg društvenog staleža nikad neće dobiti priliku postati liječnik, znanstvenik, profesor, menadžer jer se točno zna što treba učiniti i kako se to postaje. Uništili smo temeljne društvene vrijednosti i prirodni poredak, te ih zamijenili ideološkim referencama, stranačkom pripadnošću i staleškim položajem. I zato, točno tvrdi redateljica Banović da je Hrvatska “na rubu građanskog rata”, ali ne oružanog, bratoubilačkog nego važnih i korjenitih socijalnih promjena, institucionalne revolucije u kojoj će građanstvo i seljaštvo, potpomognuto javnošću temeljito protresti vladajuće gospodarske i političke elite. Natjerati da shvate u kakav položaj i stanje su nas doveli, a kao najveću kaznu natjerati ih da sljedećih 25 godina žive poput nas; u neizvjesnosti, s grčem u trbuhu, puknutom žilicom u mozgu, napola ludi od nemoći i bijesa podijeljeni između egzistencije i osobnih uvjerenja.
A ukoliko se budu opirali, uvijek ih možemo uljudno zamoliti kao prijatelj s početka priče da na brzinu shvate kako više ne postoje “moji” i “njegovi” nego samo naši…

O autoru:

“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”