KAD ART POSTANE ŠKART
Emil Cioran, idejni tvorac “Teorije raspadanja” i antropofugalne filozofije, na primorskim visinama & širinama zasigurno bi bio sretan čovjek, svoj na svome. Sve se odvija u predvidljivim ciklusima, s istim akterima i temama, samo sve nekako otrcanije, jadnije, umornije & bliže hropcu. Upravo u tom ozračju hrvatska javnost je proteklih tjedana bila “prekomjerno granatirana” temama riječke kulturne politike i scene, a glavni protagonisti tog bespoštednog sukoba bili su jedni od tvoraca iste – bivši ravnatelj MMSU-a i redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Rijeci Berislav Valušek, aktualni ravnatelj riječkog MMSU-a i svjetski priznati konceptualni umjetnik Slaven Tolj, te pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar, široj javnosti najpoznatiji kao bivši član grupe “LET 3”.
Formalno, sve je počelo prije mjesec dana oštrim sučeljavanjem Valušeka i Šarara u emisiji kulturnog programa HRT-a “Treća runda” oko provedbe, ciljeva i postignuća riječke kulturne politike u proteklih desetak godina, a kulminiralo prošlotjednim sukobom na stranicama lokalnog dnevnika “Novog lista”, kad su se kulturne majčice jedan drugom sjetili Valušek i Tolj. Neupućenom promatraču njihov prijepor donekle bi djelovao intelektualno intrigantan, na tragu suvislih rješenja, čak i posve podoban za trač partiju uz duplu votku kad bi znao samo jedno -tko su, dovraga, ti ljudi koji se razmeću metajezikom umjetnosti na razini placerica i što im je zapravo cilj? I da ne bi bilo zabune kakve sam ovih dana često susretao u raspravama, riječ je o odličnim ljudima koje držim za prijatelje, poznajem njihovu stručnu i osobnu povijest, razumijem temu oko koje se prepiru, pa je onda i red da im profesionalno izvadim utrobu.
DAN KAD SE NA RIJEČ KULTURA VADIO PIŠTOLJ
Duboke podjele u riječkoj kulturi – “velikih umjetnika” & zavidnih njurgavaca svih lobističkih fela oduvijek je bilo – započele su davne 1998., kada su se oko preustroja Moderne galerije, famozne racionalizacije, žestoko pokačili gradonačelnik Slavko Linić i tadašnji ravnatelj Berislav Valušek, koji je uživao nepodijeljenu naklonost struke i javnosti. Sukob je bio frontalan i u suštini, jednosmjeran, po starom Linićevom principu “on ili ja”. Uz pregršt (ne)opravdanih optužbi na račun Valušeka – o despotskom karakteru, rastrošnosti & poganoj jezičini – na njegovo ravnateljsko mjesto oktroirana je Ljubica Dujmović Kosovac, zapamćena po čuvenom “konceptualnom” CV-u u kojem je kao drugi aktivni jezik, uz engleski, navela – srpski. U tom razdoblju, kada je riječ kultura bila znak da se “izvadi pištolj”, udareni su temelji svih današnjih sukoba akademske & nezavisne umjetničke scene i Grada Rijeke, s tim da taj suludi menage a trois nerijetko mijenja uloge i protivnike.
Unatoč činjenici kako je Valušekovu karizmu, stručnost i poznanstva bilo teško nadomjestiti, Moderna galerija i riječka kulturna scena su izvrsno živjeli. I onda, kao i danas, Hrvatsko narodno kazaliste Ivan pl. Zajc bilo je proračunska rupa bez dna, ali novaca nije nedostajalo, rijetki su bili umjetnički projekti koje Grad Rijeka u tom razdoblju nije podržao. Štoviše, upravo u tom razdoblju začela se i ideja o osnivanju razreda Akademije likovne umjetnosti u Rijeci, na čijoj realizaciji se, među mnogima zaslužnima, angažirao i sam Berislav Valušek. Dakle, ima čovjek svojih zasluga i referenci na temelju kojih smije i mora kritizirati riječku kulturnu politiku, ali dotaknimo se najbitnijeg motiva – zašto to radi? Zašto pokušava ravnatelja MMSU-a Slavena Tolja prikazati kao “polupismenog dođoša”, a pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara kao nesposobnog aparatčika gradske uprave? I je li u pravu?
KAD BERO TJERA MEČKU, PA ISTJERA ŽIRAFU
Većina inteligentnih promatrača kao razlog navode dva light-motiva; Valušekovu osvetoljubivost primjerenu njegovoj hipersenzibiliziranosti & prgavom karakteru i dugoročni, još nerazjašnjeni interes koji je oduvijek pratio njegovu karijeru. Osobno, dodao bih i stvarnu profesionalnu skrb za riječku kulturnu politiku & baštinu, ali kako njegove javne nastupe trenutno prati ad hominem pristup, sklon sam povjerovati da je od drugorazrednog značaja. Ukratko, motivi mu djeluju ispravno, zaključci pogrešno.
Naime, ravnatelj Moderne galerije Slaven Tolj nikako nije polupismeni anonimac u svijetu umjetnosti, nego svjetski priznati konceptualni umjetnik i art manager, čiju je karijeru, među mnogim vrijednim postignućima, obilježio čuveni nastup na prestižnoj izložbi moderne umjetnosti “Documenta” u Kasselu i izbornička funkcija hrvatskih autora za Biennale u Veneciji. U Dubrovniku je pod vrlo složenim okolnostima iz malene galerije u klubu “Otok” stvorio multimedijalni kompleks “Lazarete” koji je, uz naglašenu sklonost kritike i kulturne javnosti, ugostio sva vodeća tuzemna i inozemna umjetnička imena, a među ostalim, promovirao je danas najznačajniju riječku & hrvatsku generaciju koju predvode David Maljković, Damir Stojnić i Tomislav Ćurković u razdoblju kada im taj isti Valušek nije bio u stanju ustupiti niti “Mali salon”. Konačno, ako me pamćenje nije izdalo, svojedobno je sam Valušek biranim riječima u javnosti govorio o umjetnosti i menadžerskim sposobnostima Slavena Tolja , nikako kao o “igraču na sitno”.
Dakle, kada je pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar – btw, vrlo dobro upućen u recentna umjetnička kretanja i potencijale hrvatske kulturne scene – odlučio angažirati Slavena Tolja, nije mu bila ideja postaviti suhoparnog muzeloga na čelo Moderne galerije (konačno, zato postoje stručni timovi) nego nestranačku osobu, van riječkih lobija, koji će svojim senzibilitetom, znanjem i sposobnostima izvući najbolje iz umjetničke scene u teškim financijskim vremenima koja su nadolazila. Inače, s pročelnikom Šararom, također nestranačkom osobom, često sam otvoreno razgovarao o žarištima i mogućnostima riječke kulturne politike i mogu odgovorno ustvrditi samo jedno – svjestan je svega. I otvorenih pitanja koje je u intervju “Novom listu” s pravom aktualizirao Valušek, sukoba umjetnika okupljenih oko HDLU-a i nezavisne umjetničke scene, problema preseljenja Moderne galerije, iritirajuće sporog rješavanja projekta “Galeb”, upitnog uspjeha “Republike”, opravdanih zahtjeva & kritika umjetnika i najvažnije činjenice da jednostavno nema novaca za sve. Prokleto je i usamljeničko to mjesto pročelnika za kulturu, ne pamtim da se itko proslavio na toj funkciji.
ZAVEŽIMO IH ZA JARBOL “GALEBA”
No, da ne bi ispalo apologetski, Šarar još uvijek ima manevarskog prostora za efikasnije djelovanje, unatoč taštini i naizgled, nepomirljivim pozicijama. Jasno, to vrijedi i za sve aktere ovog sukoba, ali ne u smislu reteriranja nego otvorenog dijaloga čiji je smisao iznaći rješenja, a ne verbalno “prebiti” sugovornika. Jednostavno, razlike u pristupima riječkoj kulturnoj politici uvijek će postojati i dobro je da je tako, ali treba osmisliti zajedničku platformu i strategiju kako optimalno iskoristiti gradske resurse, te pristupne financijske fondove. Čini mi se da bi koncentracija tolikog znanja, iskustva & ideja morala ostaviti dubljeg traga na riječku kulturnu scenu i nikako nije riječ o utopističkoj ideji. No, preduvjet je da se zatome taštine, političko ideološke predrasude i sitni interesi, a forma tog savjetničkog tijela ili funkcije dogovori konsenzusom. U suprotnom, neće proteći puno vode Rječinom, a istu tematsku raspravu slušati ćemo po enti put i s istim ishodom. Držim da bi u tom slučaju najbolje bilo da ih sve zavežemo za jarbol “Galeba” i prepustimo pučini dok se ne dogovore u interesu svih nas.
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
