Ona je psovala radeći mi jetrica, “tko jede ovu gadost”, ja sam s hladnim dostojanstvom radio krumpir-pire. Nisam imao vremena, a još manje volje objašnjavati joj svoje atavističke porive, iako bi joj rado pojasnio kako su lovci, pa i ratnici, prvo kod svoje žrtve pojeli jetru jer su joj pripisivali čudesna svojstva, od sposobnosti da se stekne nadljudska snaga pa do povećanja libida. I taman sam negdje misleno zapeo kod libida i moćne erekcije, kad me je prenuo glas voditelja “Dnevnika” koji je prenosio mudroserstvo naših vrlih političara o razvoju demografske politike, osnivanju zasebnog ministarstva,zakona kojim će se regulirati pobačaj i niza poticaja kojima će stimulirati parove da stvaraju djecu. Nude se tako novci, stanovi, besplatni pregledi, razgovori sa svećenikom & psihologom i različite privilegije, sve pod vrištećom egidom ubrzane demografske obnove. “Nestat ćemo ako ovako nastavimo”. Sjeo sam tronuto, zagledao se u njezino dupe Miloske Venere i dobrano razmislio ima li smisla iznijeti još jedno dijete u svijet u kojem živim.
VRAG UVIJEK SERE NA ISTU HRPU
Kako sam ja nesretno misleno biće, odmah sam prionuo stvaranju argumenata za i protiv, ignorirajući osobni biološki trenutak i činjenicu da sam već obilato pridonio demografskoj obnovi Hrvatske. Pa sam tako u rubriku ZA upisao: život je radost, ne budi sebičan i gdje ima za dvoje, ima i za troje. Ukoliko ćeš birati kad ćeš imati dijete, nikad ga nećeš imati. Nigdar ni bilo da nekak ni bilo. I Kina je dopustila parovima da imaju drugo dijete. Lijepo bi bilo imati kćerkicu u poznim godinama nakon ova dva muška hahara, Asja je divno ime. I zatim je uslijedio niz upitnika, uskličnika i crtkarija kojima smo se zabavljali pod satom matematike. Iscrpio sam vrelo dobrih razloga. Jer sjetio sam se…
Kako da Ona sretno iznese svoju trudnoću, pod uvjetom da se još jednom proslavim u nekoj burnoj noći? Pustimo sanje & obećanja, na koga i što se možemo osloniti? Imamo li moralno pravo biti sretno trudni u društvu u kojem žene s neželjenom trudnoćom namjeravaju zakonom prisiliti da vode mučne razgovore sa svećenikom & psihologom kako bi razmislile o odluci? Imati kćerku u narodu gdje žena može biti kurva ili domaćica, a svi ostali izbori se prijekornim okom sude? Što ako se zakomplicira njezino zdravstveno stanje u državi gdje potencijalni ministar zdravstva drži da samo bogati imaju pravo na izvrsnu skrb, a siromašni na osnovni zdravstveni paket? Zar da dopustim potplaćenim medicinskim sestrama da urlaju na nju jer se upiškila u kolicima čekajući dvanaest sati u hladnom hodniku na ultrazvuk? Što ako rodi dijete prerano, pa ono ostane bez dovoda kisika u inkubatoru uslijed nestanka struje, kao prije dva tjedna u KBC-u Rijeka, jer su svi rukovodeći na skijanju? I kad rodi, a ja ostanem bez posla u nekoj privatizacijskoj pljački, zar da živi od 300 kuna dječjeg doplatka i 1500 kuna jednokratne gradske pomoći?I što kad se polomimo od dobrog odgoja, žrtvi, neprospavanih noći & krvavog truda, a ona dođe iz škole dijeleći stavove svojih vršnjaka kojima je NDH cool, pojam gay dovoljan razlog da nekome izbije bubreg na usta i sto kuna motiv za zlo? I tim upitnim PROTIV nikad kraja,Vrag uvijek sere na istu hrpu.
ZLOČIN BEZ KAZNE
Doista, kako pomiriti prirodnu želju za potomstvom, nacionalnu opstojnost i okrutan život koji vodimo u Hrvatskoj?Naime, prema demografskim procjenama, ukoliko se dramatično ne promijeni stopa nataliteta, prema kojoj se na dvoje umrlih rađa jedno dijete, Hrvati će kao narod nestati već 2050. godine, isčeznuti s mape autohtonih naroda. Osobno me ne pogađa previše ta spoznaja, ionako sam bijeli mulat, genetski sazdan od domorodaca i svih osvajača & putnika namjernika na Mediteran. No, postoji društveni sloj koji drži da nacionalna autentičnost pretpostavlja izvrsnost koja ih izdvaja na poseban način, kao da s majčinim mlijekom odmah usišu svu slavu i snagu Hrvata. Naravno da je riječ o notornoj gluposti, ali dopustimo im da to misle i žive, iako je nacionalni pojam jedan od glupljih i ograničavajućih idioma.
Problem nastaje kad državni aparat počne diktirati uvjete rađanja, kao da im nije dovoljno što nam diktiraju kvalitetu života. Zašto je tom nadrealnom entitetu bitno da zadržimo brojnost i genetsku različitost kad je, obzirom na politička & društvena kretanja, jasno da samo odgađamo neizbježno, potpunu sraslosti sa svojim geopolitičkim okruženjem? Jer držanje u strahu jest jedna od najmoćnijih poluga vlasti. Prijetnja nacionalnog isčeznuća toliko je nadrealan sadržaj da ljudi jednostavno ne uviđaju elementarno – riječ je o čisto ekonomskim probitcima, potrebna im je nacionalno osviještena radna marva koja neće plaćati porez u Njemačkoj nego u Domovini. I taj motiv je jednako snažan u Kini, kao i u Hrvatskoj, nije njima do novih Ruđera Boškovića & Nikola Tesli – iako bi bilo dobro imati nacionalni copyright na njihovo stvaralaštvo – nego do vaših vrijednih ručica koje će stvarati profit. No, pitat će me razumni, zar nije onda lakše poput Njemačke ili Francuske uvesti radnike, dati im državljanstvo, povećati radnu masu i poboljšati demografsku sliku? E nije jer smo mi sjebani kao narod od stoljeća sedmog i nema nam pomoći, a evo i zašto.
Hrvatska država je nakon devet stoljeća vazalskog, podaničkog mentaliteta poput osuđenika na doživotni zatvor koji je u 60-oj godini doživio pomilovanje. Djetinjstvo, mladost, srednjovječnost izgubila je u povijesnim zatvorima, nikad se normalno nije razvijala, uvijek je živjela u strahu, skrivala se iza skuta najjačeg. Nepovjerljiva, zatvorena u sebe, prepuna straha. Ne trpi različitost, nagle promjene, crnca za zeta, sina za gaya. Upravo zato smo kao država u stalnom shizofrenom raskoraku između postignuća modernog svijeta, globalnog sela, u kojem slobodno cirkuliraju vrijednosti, ljudi, ideje i uskogrudne, konzervativne, paranoidne nacionalne tvorevine u vječnoj brizi za opstojnost.
Upravo zato postoji taj suludi diktat u kojem nas država tjera da se množimo, potpomognuta jednom od najnazadnijih Crkvi u Europi. Pritom, potpuno je nezainteresirana, osim deklarativno, da poboljša stvarne egzistencijalne uvjete svojih državljnaa, nego ih napaćene tjera na koitus kako bi crpeći njihove životne sokove omogućila nastavak Države. I stoga, jasno je zašto predsjednica Kitarović blagodari obitelji s osmoro djece i zašto mladi parovi svjesni realnosti ne žele više od jednog djeteta. Jer sve dok vrše nad nama taj zločin bez kazne, sileći na život bez života i jutro bez zore, treba ih odbiti od uvida u naše bračne ložnice i najvažnije ljudske odluke. I da parafraziram Shakespeara, život će i dalje bujati, pa makar se i Hrvatom ne zvao.
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
