Home Kolumne Regionalni IZBORNI KANOĆAL Nevena Šantića: Razvojna obećanja

Regionalni IZBORNI KANOĆAL Nevena Šantića: Razvojna obećanja

239
0

RIJEKA, 04.06.2010. NEVEN ŠANTIÆ, NOVINAR I KOLUMNIST, NOVI LIST SNIMIO: PETAR FABIJAN
Piše: Neven Šantić
Kada se usporede stranački i koalicijski programi takozvanih nacionalnih političkih grupacija te pokuša pronaći ono što im je svima zajedničko, onda je to izostanak bilo kakvog suvislog povezivanja gospodarskog razvoja, regionalnog razvoja i funkcionalnog ustroja zemlje (reforma uprave i lokalne samouprave). O svakome od ta tri elementa postoje različiti stranački/koalicijski pogledi pretočeni u predizborna obećanja, ponekad se i približe razmišljanja o povezivanju dva od ta tri elementa, ali na svakim izborima izostane cjelovit koncept razvoja koji bi povezao gospodarski i regionalni razvoj unutar suvislo razrađenog i ovlastima osnaženog teritorijalno-administrativnog ustroja.
To centrističko promatranje razvoja zemlje kojemu ne mogu odoljeti ni najjače ni najumjerenije stranke i s desna i s lijeva, uvjerenje kako se iz središnjih državnih institucija i tijela vlasti može sve osmisliti i provesti, jedan je od glavnih razloga neravnomjernog razvoja Hrvatske koji i dalje prijeti njenom društvenom kolapsu i demografskom pustošenju. Da, oni isti i u “najtvrđim” nacionalnim strankama koji se stalno snebivanju padanjem broja stanovnika te zahtijevaju hitnu pronatalitetnu politiku snivajući demografsku obnovu (pitanje svih pitanja kako je jučer u Ludbregu rekao biskup Koščić agitirajući za desnicu), nikako da se dosjete da je jedan od razloga zašto je stanje takvo upravo centralistička politika i nakaradno shvaćanje regionalne politike osmišljene i vođenje “odozgo”, iz samog centra, uz tek asistentsku ulogu županijskih, gradskih i općinskih struktura.
Danas su razlike u razvoju između hrvatskih regija veće nego ikad. Postojale su i prije 1990. godine, ali su razlike između njih u odnosu na današnje bile zapravo minimalne. Jedno istraživanje o regionalnim razlikama u razvoju Hrvatske iz 2013. godine (Turčić i Turčić), pokazalo je naime da je BDP u Hrvatskoj između 1990. i 2009. godine porastao 11,6 posto, pri čemu je taj rast u južnoj Hrvatskoj odnosno Dalmaciji bio samo 3 posto (i to zahvaljujući rastu turizma posljednjih desetak godina), dok je u istočnoj Hrvatskoj (Slavonija i Baranja) zabilježen pad BDP-a od 17 posto. Pravo stanje stvari koje priziva alarm autori su ustanovili kada su izračunali postotne udjele pojedinih regija unutar BDP-a. Prema tim podacima ti su udjeli, usporedimo li BDP 1990. i 2009. godine, povećani u središnjoj (Zagreb s graničnim županijama), sjevernoj (Zagorje, Varaždin, Međimurje i Koprivnica) i zapadnoj (Istra i Primorsko-goranska županija s Likom) Hrvatskoj dok je udjel u BDP-u Slavonije i Baranje pao sa 17,4 na 13 posto, a Dalmacije sa 17,9 na 16,5 posto. I nije ni to nevažno, i među onim makroregijama gdje su udjeli u BDP-u povećani, najveće povećanje, gotovo 6 posto bilježi središnja Hrvatska gdje se nalazi Zagreb. Pametnome dosta. Sve one predizborne priče o tome kako će stranke na vlasti ulagati tamo i ovamo, pomoći ovome ili onome, pokazale su se kao prazne priče. Pa nam pojedini dijelovi Slavonije i Dalmacije dalje od mora izgledaju kao napuštena naselja duhova, a nešto slično se događa i u područjima unutar razvijenih regija, poput Gorskog kotara, Banovine, Like i Zapadne Slavonije, jer ne postoji aparatura da ih se mimo političkog Zagreba digne na noge.
Između ostalog sve se to događa zato što se u igri moći ne želi shvatiti da se regionalni razvoj ne može voditi iz centra, već da se prilika za osmišljavanje razvoja pruži ljudima na regionalnoj i lokalnoj razini, da se ovlasti i novci za razvoj spuste tamo gdje se najbolje vidi što se može napraviti i što je najpotrebnije i gdje je najbliže mjesto za realizaciju projekta. Ako će se međutim regionalni razvoj vezivati prije svega uz sposobnost državne i njome posredovanih županijskih i lokalnih administracije da izvuče novce iz europskih regionalnih fondova, kako to sada priča čelnik HDZ-a Andrej Plenković i kako je o tome u Milanovićevoj vladi govorio ministar Branko Grčić, onda od toga neće biti ništa. Odnosno, možda će se sa sredstvima Europske unije izgraditi kakav infrastrukturni ili razvojno poticajni objekt, ali će nesrazmjer u razvoju hrvatskih regija i dalje nastaviti rasti. A umjesto policentrično razvijene zamlje s četiri makroregionalna i s nekoliko mikroregionalnih centara imat ćemo nabildanu metropolu i hrpu provincijskih patuljaka.
Središnje je pitanje stoga zašto to vodeće nacionalne stranke ne žele vidjeti niti bilo što ozbiljno poduzeti i kada dođu u priliku vladati. Njima svakako jest u interesu da ne oslabe svoju moć, dajući dio ovlasti i novca nekome drugome. Tako bi izostale “procesije” županijskih, gradskih i općinskih čelnika u Zagreb, lutanje od ministarstva do ministarstva, od Sabora do predsjednice, sve uzdajući se u svoja poznanstva i političke veze u potrazi za novcima za pojedine više ili manje strateške projekte o kojima se, naravno, odlučuje u Zagrebu. Ali, nakon ovakvih loših razvojnih iskustava postavlja se ozbiljno pitanje zašto ne reagiraju građani, birači, prisiljavajući političke elite da promjene svoj odnos prema razvoju općenito, a onda posebno prema razvoju regija u kojima žive.
Činjenica je da je anticentralistički duh, nazovimo ga tako, najsnažniji u Istri, pa znatno manje u Rijeci s okolicom, te jedva ponešto na sjeveru Hrvatske. Na gospodarskom propadanju Slavonije i Baranje prije desetak godina odlučio je profitirati i Branimir Glavaš sa svojim društvom, pretvarajući se iz gorljivog hadezeovca u regionalistu prvog reda, no njegov utjecaj koncentriran je na Osijek s okolicom. U ostatku Slavonije kao i u Dalmaciji i drugim dijelovima središnje Hrvatske, dakle u županijama da ne kažemo regijama koje zabrinjavajuće zaostaju, i dalje prolaze centralističke političke priče. Zašto? Kad već nema volje među političarima, zašto u tim dijelovima zemlje nema građanskog pritiska da se stvari promjene? Glas na izborima može nešto vrijediti ako ga se pametno iskoristi. Glasanje za regionalističke ili nacionalne stranke koje bi osmislile suvislu regionalnu politiku i bile je volje provesti, mogao bi dovesti do preokreta.
Moguće je naznačiti nekoliko razloga zašto se to ne događa. Patrijahalna tradicija, odnosno politička kultura koja kod dobrog dijela hrvatskih građana izaziva idolopoklonstvo prema političarima i svakovrsnim autoritetima, još je prisutna u velikim dijelovima zemlje. Kao i nacionalistička priča, gdje bi se svako regionalno autonomno odlučivanje doživljavalo kao kolaps države, koja udara upravo na tu konzervativnost hrvatskog pučanstva, posebno u ruralnim područjima. Na kraju ne treba zaboraviti ni klijentelizam. U zemlji bez velike demokratske tradicije, “normalno” je da se nešto traži od države, i da ti država “izlazi u susret” u zalog tvoje vjernosti, umjesto da želiš demokratski stvari uzeti u svoje ruke, odlučivati o što više toga, pa prema tome i o razvoju sebe i svoje djece, držeći na uzdi i što bliže (na lokalnoj i regionalnoj razini) one koji ti svojim političkim i društvenim mjerama trebaju osigurati uvjete za to što ti treba.
Ukratko, dok politika razvoja gospodarstva, ne bude počivala na jednostavnim mjerama koje omogućiti razvoj svih dijelova zemlje, dok regionalna politike ne bude spuštena na regionalnu i još nižu, lokalnu, razinu, te dok se takvom viđenju razvoja ne prilagodi i teritorijalno-administrativni ustroj – teško da ćemo ozbiljno ići naprijed. Možda to jednoga dana postane svjesna i većina građana.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here