Kao bivši nogometaš NK Rijeke ne želim uopće ulaziti u diskusiju da li Rijeka ili bilo koji drugi grad zaslužuje imati reprezentativan stadion. Sportski objekti financijski osviještenih gradova su ogledalo njihove financijske moći, a ta financijska moć proizlazi iz društvenog bogatstva. Društveno bogatstvo je zbroj javnog i privatnog bogatstva svih onih koji na tom području žive i rade, uključujući pravne i fizičke osobe. Ako pogledamo sve sportske objekte koji su se izgradili u gradu i usporedimo ih sa našim društvenim bogatstvom vidjet ćemo da tu nešto debelo ne štima. Kao prvo proračun grada Rijeka ide na dolje, a riječka dobrostojeća srednja klasa polako izumire. Kada prošetam užim dijelom grada, recimo od Piramide prema Mlaci, i vidim sve one zapuštene i prazne izloge meni osobno se počne lediti krv u žilama. Nekada su pred riječkom lukom na sidru čekali deseci brodova na ukrcaj i iskrcaj, a riječke tvornice su radile punom parom. U ono doba NK Rijeka je dijelila sudbinu svoga grada i ljudi koji su u njemu živjeli. NK Rijeka je bila nošena na krilima riječkih firmi, a grad i njegovi stanovnici, zajedno sa svojim klubom, bili su jedno tkivo, kao prst i nokat.
Dok je Damir Mišković stajao na vratima nekoć moćnog i cijenjenog Orijenta, ja sam svoju juniorsku školu odrađivao kod trenera Čohara i Lukarića. Igrom slučaja, nije to jedina paralela koju mogu povući s Miškovićem. Imao sam sreću da sam jedan dio svog radnog vijeka proveo u donekle mirnijoj Angoli. Bez obzira sto je afrički rast BDP skoro svake godine veći od 5 posto, svi mi koji smo radili u Africi znamo da je Afrika kontinent ‘doomed by chaos and instability’. Živi se u logoru okružen žicom i naoružanim stražarima, u konstantnom strahu da će siromašni i potlačeni narod s mačetama u rukama potražiti svoju pravdu na ulicama dok u isto vrijeme njihove političko-poslovne elite, debelo zagrizle u korupciju, izvlače neviđeno bogatstvo iz zemlje. Iz osobnog iskustva znam da je teško poslovati s lokalcima i tamošnjom administracijom. Kada imate etički kodeks firme koji strogo zabranjuje bilo koje koruptivne radnje, a lokalna carina vam drži opremu tjednima, onda su logističke firme jedini spas. Njih legalno platite za usluge logistike, a kako one rješavaju problem sa lokalcima to vas nije briga. U tom kontekstu gospodin Volpi doveden je u vezu sa bivšim visokim carinskim dužnosnikom gospodinom Atiku Abubakarom te je morao odgovarati 2010 godine na pitanja pred americkim ‘Committee on Homeland Security and Governmental Affairs’ u poznatom ‘Keeping foreign corruption out of the United States’ slučaju. Eto, to je Africa.
Interesi gospodina Volpija i Miškovića u izgradnji ovog stadiona su mi kristalno jasni. Onaj tko se obogati, a posebno u Africi, kroz ovakve fondacije kupuje društveni status i ugled i tu nije ništa sporno. Vjerovatno bih i ja napravio istu stvar. Nogomet je popularan sport i on otvara puno drugih vrata u politici i biznisu. Kada ste poslovan čovjek onda znate da negdje novac treba pokloniti da biste drugdje zaradili pa makar to bio samo društveni ugled i status. Za razliku od Billa Gatesa koji svojim fondacijama pomaže perspektivnim mladim ljudima u tehnici, te ljudima i firmama s dobrim idejama, gospodin Volpi je svoj novac usmjerio u Social Sport. Volpijev Orlean Invest, ključna tvrtka njegova poslovnog carstva, po Miškovićevim riječima do 2 posto prihoda ulaže u socijalne programe, u Nigeriji kroz pomoć bolnicama i humanitarne akcije, a u Europi kroz već spomenutu fondaciju Social Sport.
Koji je interes Gradonačelnika i njegove uprave u izgradnji okolne infrastrukture koja će se mjeriti u milijunima kuna u gradu i okolici sa skoro 21.000 nezaposlenih, to mi je već manje jasno. Koji je to riječki ‘new deal’, kako su ga najavili neki novinari, a koji će biti potaknut izgradnjom ovog stadiona kada smo dosadašnju sportsku infrastrukturu morali reprogramirati i kredite pokloniti na otplatu našoj djeci?
Stavite se u ulogu ozbiljnog investitora koji radi u segmentu Industrija dodatnih vrijednosti i kao takav se prošeta gradom i okolicom. Takva industrija traži specifičnu stručnu i obrazovanu radnu snagu koju naš obrazovni sistem (strukovne škole i fakulteti) moraju biti u mogućnosti školovati. I sada usporedite izgrađene sportske objekte i naše edukativne institucije. Takvi ljudi definitivno odmah uočavaju nesklad izmedu društvenog bogastva i izgrađenog kao i koliko je društvo spremno ulagati u ono sto su stvarni prioriteti. Industrija dodatnih vrijednosti traži istinske partnera u državi, JLS-e, edukativnim institucijama, a da bi te imali šanse uopće biti prepoznati u tim krugovima morate sebe dovesti na njihov nivo razmišljanja. Teško je njima objasniti da podižete kat na kući u kojoj niste pojačali temelje ili da ne znate od čega će vaši građani živjeti u budućnosti.
NK Rijeka je uvijek bila ogledalo riječke privrede, a sada je postala ogledalo nama neke daleke nigerijske privrede koju većina Riječana nikad nije ni vidjela. Meni bi bilo draže da gospoda Volpi i Mišković osnuje fondaciju Social Education ili Social Entrepreneurs pa da preuzmu Riječku Luku, opreme nam strukovne škole i fakultete s najuvremenijom opremom te otvore vrata riječkim firmama u Africi. I kada bi Županija i gradska uprava sve to dodatno pratila i stimulirala, onda bi NK Rijeka ponovo bila ogledalo riječke privrede i ponovo bi se vratila tamo kamo prirodno i pripada. Natrag iz Nigerije u Rijeku. (Riječki privredni barometar – Boris Bradarić)
