Jeftini sentimentalizam, lagani napad nekakvog lokalpatriotizma ili ne, ali dok su Zagrebom, Splitom, Zadrom, Osijekom, Varaždinom, Porečom i Pulom odzvanjale slavljeničke koračnice 21. Svjetskog prvenstva rukometaša, kroničar riječkih rukometnih zbivanja se samo, s tužnim uzdahom mogao upitati: »A gdje je tu Rijeka«? Čast svim gradovima organizatorima, ali grad na Rječini, koji je i u bivšoj državi imao itekakvu specifičnu težinu, u ovom slučaju je ispao »hrvatskim Trstom«, provincijom, državnim »slijepim crijevom«. Nije namjera presuđivati u zaboravljenoj »ping-pong« partiji Rijeke i Hrvatskog rukometnog saveza pod naslovom »Tko je kriv?«, šteta je ionako učinjena, »mlijeko je proliveno«.
Uzalud bogati rukometni image slavne luke, stvaran više od pola stoljeća. Koga briga za velike sportske rukometne priredbe, koje je Rijeka organizirala proteklih desetljeća, od davnijeg »Trofeja Jugoslavija« u sedamdesetima do Svjetskog juniorskog prvenstva rukometaša 1987. godine, preko Europskog seniorskog prvenstva rukometaša 2000. godine i Svjetskog seniorskog prvenstva rukometašica 2003. godine. Da ne govorimo o blistavim dostignućima riječkih igrača, bez kojih nije bilo niti jednog velikog međunarodnog dostignuća hrvatske reprezentacije. Igrači, koji su prošli kroz »Zamet«, zaključeno s ovim iskorakom Matea Hrvatina i Jakova Gojuna na najvećim natjecanjima osvojili su dvadesetak odličja na najvećim međunarodnim natjecanjima!
Sve to nije vrijedilo ništa, Rijeku su, u odnosu na nju do jučer anonimna rukometna središta, pretekla bez žmigavca. Je li u pitanju inertnost čelnika gradske politike i sporta ili bahatost i preferiranje nekoga od strane državne političke ili rukometne vrhuške, nije bitno. Bolna je tek činjenica da je Rijeka ostala i »bez ovaca i bez novaca«. Drugi gradovi su dobili domaćinstvo i velebne dvorane, najveća hrvatska luka je ispala samo poslušni financijer ostavljen po strani. (igor duvnjak – novi list)