Četiri hrvatska ekonomska poremećaja
Smisao struktirnih reformi nije štednja, kako to u medijima nastoje prodati većina političara. Smisao strukturnih reformi je uspostavljanje makro-ekonomske ravnoteže kako bi se realnoj privredi omogućio rast prihoda i zaposlenosti. EU je identificirala četiri značajne makroekonomske neravnoteže u Hrvatskoj: izvoz, zaposlenost, javni dug i pad ino-investicija. ‘Preveliki državni izdaci primjer su problema koje se ne može riješiti standardnim makroekonomskim politikama. Ti su izdaci u našoj novijoj prošlosti proizvodili fiskalne deficite i rast javnog duga, bez obzira na stanje poslovnog ciklusa. Pokretači rasta javnih izdataka nisu bile promišljene i pažljivo odvagnute javne politike. Velikim se dijelom radilo o posljedicama korupcije, političkog klijentelizma ili – jednostavnije, nedovoljne promišljenosti i odgovornosti u upravljanju državom zbog ugrađene neefikasnosti u okvirima slabo upravljanog javnog sektora. Riječ je o strukturnim pojavama koje djeluju bez obzira na stopu rasta novčane mase, odnos kune prema euru ili stanje poslovnog ciklusa. Prema tome, s obzirom na dokazano duboku ukorijenjenost pojave, rješenje ne treba tražiti u makroekonomskim politikama, nego u strukturnim reformama: borbi protiv korupcije, klijentelizma, rastu razvidnosti proračuna, reformi sustava javne nabave, povećanju kvalitete upravljanja javnim sektorom, razvoju demokracije i slično’ ( Velimir Šonje-ekonomski analitičar o ocijeni EU komisije).
Zastrašujućje brojke makro-ekonomske neravnoteže Hrvatske
U Hrvatskoj od 1.350.000 zaposlenih, kada se odbije 475.000 zaposlenih u državnom i/li javnom sektoru, ima samo 875.000 radnika u realnom sektoru koji jedino stvaraju nove vrijednosti i pridonose stvaranju BDP-a. Ako toj brojci dodate još 1,2 milijuna umirovljenika, zatim 95 tisuća onih koji primaju neki oblik socijalne pomoći, i na to još dodajte 376.866 nezaposlenih (kojih u stvarnosti ima daleko više), onda je realno broj onih koji žive na državnim “jaslama” i mnogo veći. I tu nije kraj priče. Ako oduzmemo one koji rade u užem sektoru države od ukupnog broja radno sposobnog stanovništva (54%) ostaje nam ukupno 34%. I taj postotak nije realan jer ako od tog postotka izuzmemo i javna poduzeća, koja ne stvaraju nove vrijednosti, onda dolazimo na zastrašujućih 17 % radno aktivnog stanovništva koji jedini stvara novu vrijednost. I sada kada preko toga stavite negativan trgovinski balans (56% pokriče uvoza-izvozom ) onda je hrvatsko gospodarstvo po ekonomskim kriterijima potpuno nerazvijeno.
Sva nemoć razvojne politike Rijeke i PGŽ
I vrapcima na grani je jasno da Rijeka i PGŽ ne mogu opstati sa ovakvom administrativnom podjelom i ovakvim odnosom politike prema izvozu, zaposlenosti, javnom dugu i padu ino-investicija. Samo podatak da PGŽ i 36 JLS nisu bili u stanju realizirati niti jednu greenfield investiciju ili do sada povećati domaću proizvodnju, dovoljno govori o (ne)sposobnosti lokalne samouprave. 36 jedinica lokalne samouprave postali su generatori zaposlenosti ali one stranačke. Svaka od ovih 36 JLS ima svoje komunalno društvo, svaka ima neku “svoju“ razvojnu politiku koja u konačnici samo još više urušava makro-ekonomsku ravnotežu. Samo smanjenjem PGŽ s 36 na 9 te preustrojem svih javnih i komunalnih društava, po ocjeni Instituta za javnu upravu, moglo bi se osloboditi 20 do 40 % proračuna. Tih 20 do 40% proračuna (400-600 milijuna HRK) na godišnjoj bazi nije veliki novac ali ako se svake godine to uloži u Kvarnerske Investicijske Fondove, samo s 228 milijuna HRK može se u u samo jednoj godini izvršiti planski razvoj modrenog obiteljskog gospodarstva Gorskog Kotara. O ovakvom pristupu, fondovima koji su specijalizirani za pojedine grane privrede, sada se ozbiljno počinje razmišljati i na EU nivou. U vrijeme Monarhije na goranskim pašnjacima je paslo 20.000 grla stoke, a danas ti pašnjaci polako nestaju. 30 do 50 velikih obiteljskih gospodarstava s pametnom razvojnom politikom stvaraju nove vrijednosti i nova radna mjesta. Kroz tu učinkovitu koordinaciju (horizontalnu i vertikalnu) otvaraju se nova radna mjesta u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima. Samo sa 100 milijuna HRK možete restrukturirati srednje strukovno obrazovanje i približiti ga nivou razvijenih zemljama kako bi osigurali kadrove za ponovnu reindustrijalizaciju riječkog prstena. Samo, za tako nešto trebate imati regionalnu razvojnu strategiju, koju nemamo, morate imati vertikalnu i horizontalnu kordinaciju državnih i lokalnih institucija, koje nemamo, te morate imati sve noseve okrenute prema jednom cilju, a toga isto tako nema niti će ga biti sa ovakvim “birtijskim“ lokalnim političarima.
Lokalni političari su kao Sveti Nikola ili Djed Božičnjak
Prema tome tih 400-600 milijuna HRK nije velik novac ali takvom razvojnom politikom šalje se jasna poruka kreativnim građanima, poduzetnicima, investitorima (domaćim–inozemnim) o promjeni načina razmišljanja i načinu gospodaranje proračunskog novca. Proračun se prvo stavlja u svrhu razvoja realne privrede koji jedino može stvarati nove vrijednosti i nova radna mjesta te dugoročno osigurati realne socijalne transfere prema slabijim socijalnim skupinama. Koliko gradonačelnika, načelnika i njihovim pročelnika razmišlja na ovaj način u vašim JLS? Proračuni JLS se klijentelistički dijele prema stranačkoj ili rodbinskoj vezi. U većini slučajeva zbog intelektualnih i stručnih ograničenja lokalne uprave, pročelnici djeluju kao Sveti Nikola ili Djed Božićnjak. Problem Rijeke i PGŽ nije nedostatak novaca nego nedostatak vizije, volje, odlučnosti te stručnih i intelektualnih kapaciteta uprave. 17 % onih koji jedino stvaraju nove vrijednosti znači prije svega da su lokalne uprave nesposobne i neodgovorne. Otpor reformama ima ponajprije političke razloge (otpuštanja stranačkih uhljeba), dijelom je riječ i o nesnalaženju, odnosno neznanju i nadi da će nas neka druga zamjena za strukturne reforme (npr. nagli rast potražnje oporavljene Europe za našim izvozom ili već isprobane i potrošene državne investicije) osloboditi potrebe da se mijenjamo. To su čiste iluzije jer brojke ekonomske neravnoteže su neumoljive.(Ri privredni barometar – Boris Bradarić)
