Home Mozaik Stvarnost novinarskog života na venecijanskoj Mostri

Stvarnost novinarskog života na venecijanskoj Mostri

1282
0

Izvjestan, ne tako mali broj ljudi, zamišlja kako izvjestitelji s velikih svjetskih filmskih festivala, u kakve svakako spada i venecijanska Mostra, žive jako glamurozno, kako se druže od jutra do sutra sa slavnim glumcima, glumicama i redateljima, piju probrana pića i večeraju delicije. Pa prije polaska traže, misleći da su novinari intimusi sa zvijezdama, autogram od Brada Pitta, a može i od Georgea Clooneyja, i neka na njemu piše to i to, da se vidi da su napisali baš za tu osobu, da se može hvaliti pred »komadima«. Glazbenu želju na sreću ne spominju.
    Stvarnost novinarskog života na festivalu je međutim dobrano drukčija, a i pomalo mitska mjesta na kojima se taj festival odvija, van televizijskih ekrana i nisu nešto posebno.
    Akreditacije se odobravaju više manje stalnim izvjestiteljima koji objavljenim s prethodnog izdanja Mostre dokazuju da se lani nisu došli samo provoditi. Odobrene akreditacije se prilikom preuzimanja, što je svjetski unikum, plaćaju 50 eura. Nitko se, međutim, ne buni jer je sretan što je akreditaciju uopće i dobio. Rezervaciju soba u hotelu potrebno je izvršiti mjesecima ranije. Ako ste posebne sreće, kao što je recimo vaš izvjestitelj, odsjedati uvijek u istom hotelu ili obiteljskom pansionu, što je inače rijetkost, nakon nekoliko godina počnu vas tretirati kao obiteljskog prijatelja i čak im je pomalo neugodno kad vam uzmu novac.
   
Neispavanost je kronična bolest
Cijene smještaja kreću se od stotinjak eura za jednokrevetnu sobu nadalje. U hotelu »Excelsior« u kojem odsjedaju face i zvijezde cijene soba kreću se od 880 do 3600 eura. Ako nemate sreću da ste u hotelu na Lidu, gdje je sve dvostruko skuplje, već u Veneciji, onda vas svaki dan čeka oko sat vremena vožnje vaporettom od Venecije do Lida ujutro i isto toliko vremena gubite za povratak natrag uvečer. Sreća je u svemu tome jedino što je panorama jedna od najljepših na svijetu. Cijena vožnje u jednom smjeru je 7 eura.
    Neispavanost je kronična bolest, konstanta izvjestitelja, jer projekcije filmova koje morate ili želite vidjeti počinju već u osam ujutro, a završavaju oko dva u noći, a sa svakom vrstom akreditacije ne može se na svaku projekciju u svaku od festivalskih dvorana jer su novinari svrstani u dnevne, periodične i tako dalje. Uzevši u obzir da se na svakom svjetskom filmskom festivalu, a ima ih »bezbroj«, prikazuje oko pedesetak filmova i da ni u ludilu svaki film na svakom festivalu ne može biti remek djelo kao što pišu kritičari onda je »koji put« i dosada zagarantirana.
    Nakon nekoliko godina izvjestiteljskog staža životom i iskustvom istrenirane kolege više nije sram ni napustiti neku projekciju za vrijeme trajanja filma. Ako se još uzmu u obzir i nezasitni urednici kojima nije nikad dosta i koji vam rokovima zagorčavaju život, tih jedanaest dana u predivnoj Veneciji i nije tako bajno kao što površnom promatraču na prvi pogled može činiti.
   
Jede li se uopće, kada i što?
Jede se kad se stigne i koliko se stigne. Jedan sendvič od pečene puretine stoji 5 eura, jedno bezalkoholno piće 2 i pol eura. Ali zato ima partyja na kojima nema celebrityja, ali ima dosta besplatne mediteranske klope i odličnih talijanskih pića, dok je hladnjak u press centru odlično opremljen mineralnom vodom.
    Na press konferencije najvećih zvijezda ne mogu ni u ludili stati svi akreditirani novinari. Ove godine odmah izvan press centra napravljen je »dnevni boravak« namijenjen odmoru. Intervjua je sve manje, oni najveći se i plaćaju ili su grupnog karaktera. Ekskluzive, »face to face«, namijenjen su samo najtiražnijim svjetskim televizijskim i novinskim kućama.
    Na svoje mjesto pod suncem u press centru na trećem katu Casina čeka se u dugom redu, osoblje je jako stručno, ljubazno i uvijek spremno pomoći oko rješavanja tehničkih poteškoća. Svaka tri sata, iz sigurnosnih razloga, potrebna je nova lozinka za logiranje.
    Na terasi hotela »Excelsior« trebale bi sjediti zvijezde, ali terasu su zaposjeli novinari u očekivanju tih istih zvijezda, koje sve i da požele doći, ne bi imale gdje sjesti. O cijenama u tamošnjem »Harry’s baru« bolje da i ne govorimo.
   
Na kraju radnog dana – u kino
Osiguranje festivala je vrhunsko, vrlo profesionalno i diskretno. Popustio je i strah od terorističkih napada pa kontrole više nisu tako rigorozne kao proteklih godina prilikom ulaska u zonu festivala, u svojevrsno »festivalsko selo« s gomilom štandova u kojima ima svega i svačega povezanim s filmom. Pomalo besposleni zaštitari vrte onaj metal detektor kao policajci pendrek ne znajući ni sami što bi s njime.
    Kad vaš izvjestitelj konačno ode spavati, onda ga u krevetu dočeka prekrasna mačka – gazdaričina debela, golema, lijena, ali neopisivo simpatična angora Garfieldica koja uvijek nekako pronađe način uvući se u sobu. Ne preostaje drugo nego se po povratku hvaliti da je svaku večer spavao s nekom mačkom.
    Ipak nije sve tako teško kao što izgleda u ovoj priči, jer da je stvarno tako ne bi vaš izvjestitelj svake godine jedva čekao početak Mostre, na kojoj ima i jedna odlična stvar – ako ne znaš kamo bi otišao navečer nakon napornog radnog dana, onda odeš – u kino. (Vinko Peršić, Novi list)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here