Poslije stotinu godina od njegova posljednjeg susreta s javnosti, svjetlo dana je ugledao sv. Marcijana Mučenik, jedinstvena relikvija i iznimno vrijedan, ali i gotovo nepoznat dio riječke povijesti. Izgubljeni biser riječke kulturno-sakralne baštine, mumificarno tijelo sv. Marcijana, desetljećima je bilo skriveno od očiju javnosti, a nakon što je pukom slučajnošću izronilo iz povijesnog zaborava, umjesto pred svjetla reflektora ponovno je završilo u tami crkvenih odaja. Riječani ni ne znaju za ovaj izniman arheološko-sakralni pronalazak, tek nekolicina govori o pronađenoj mumiji koju je iz nekog razloga Crkva odmah nakon otkrića pohranila na samo njima poznato mjesto. Tako je priča o odlično sačuvanoj mumiji mnogima zvučala tek kao urbana legenda. Priznajemo, i sami smo bili skeptični dok nismo vidjeli fotografije. Snimljene u trenutku pronalaska, one su na sreću sačuvani dokaz da mumija doista postoji.
Relikvija sv. Marcijana pronađena je u maloj crkvici sv. Sebastijana u riječkom starom gradu, i to za vrijeme izvođenja konzervatorskih radova. Povjesničarka umjetnosti Dolores Čikić sarkofag s mumificaranim ostacima tijela sv. Marcijana pronašla je na gornjem katu, skrivenog iza velikog ormara i pokrivenog raznim stvarima i papirima.
Bio je to veliki šok jer takav pronalazak nisam očekivala. Nakon što sam sa sarkofaga maknula papire, podigla sam poklopac i ugledala lubanju. Prvo sam pomislila da je riječ o lutki za procesije ili slično, ali sam potom shvatila da smo pronašli mumiju – kaže Dolores Čikić.
Mumija se nalazila u staklenom sarkofagu dužine oko 1,20 metara, glava je bila odlično očuvana s kožom na licu i zlatnim lovorovim vijencem oko lubanje. Tijelo riječkog Marcijana gotovo se u potpunosti uvuklo u sebe, odjeveno je u tkaninu s pozlaćenim i izvezenim dijelovima, “rukavice” i obuća također su izvezeni i ukrašeni, a dojam raskošnosti pojačava neka vrsta poludragog kamenja ušivena u tkaninu.
Sarkofag u kojem se nalazi relikvija ima tri staklene stranice od kojih je jedna razbijena, drveni okvir još je u relativno dobrom stanju, a unutrašnjost je obložena crvenom tkaninom sa srebrnim natpisom Marcianus M.
U sarkofagu, kaže Čikić, osim mumije nije bilo ničega drugog iako bi, prema povijesnim podacima, trebao biti tuljac s originalnom Papinom porukom poslanom prilikom donošenja relikvije iz Rima u Rijeku.
Budući da je jedna od stranica sarkofaga razbijena, moguće je da je u njemu bilo još dokumenata ili vrijednih stvari koje je netko ukrao ili sklonio. Prema riječima Marka Medveda, asistenta na riječkoj Teologiji, relikvija sv. Marcijana u Rijeku je došla 1662. godine kao “poklon” pape Aleksandra VII., i to posredstvom cara Leopolda I. Mumificirano tijelo dopremljeno je iz Rima, i to iz poznatih katakombi sv. Kalista i smješteno pored glavnog oltara crkve Uznesenja Marijina, odnosno “Vele crikve”, središnje gradske crkve. Prema dostupnim povijesnim podacima, u dva su navrata za relikviju izrađivane nove škrinje, a posljednji put su to napravile benediktinke 1849. godine, čiji se samostan nekada nalazio u neposrednoj blizini. Iste je godine relikvija s glavnog premještena na bočni oltar sv. Antuna Padovanskog.
Sv. Marcijan mučenik se u Rijeci svečanim vesperama i misama slavio 16. rujna. U Rimskom martirologiju, popisu rimskih mučenika i svetaca, postoji 15-ak Marcijana koji se slave na razne datume tijekom liturgijske godine – objašnjava dr. sc. Marko Medved.
U 17. stoljeću u Rijeci se dogodio procvat vjerskog života uz umnožavanje brojnih pučkih pobožnosti i procesija, a kult sv. Marcijana bio je prilično jak. Inače, i neki drugi gradovi u Italiji, primjerice Civita Castellana, smatraju da imaju kosti tog mučenika, pa se postavlja pitanje koji je “original”.
– Njihove relikvije nisu iz katakombi sv. Kalista kao riječke. Moguće je da su oboje ‘originali’ jer postoji još jedan rimski mučenik Marcijan, ali se on slavi 26. ožujka – kaže Medved.
Glavno pitanje, na koje za sada nema odgovora, jest kada se i zašto sv. Marcijan prestao slaviti u Rijeci i kada je relikvija prebačena u malu crkvicu sv. Sebastijana gdje su je pronašli konzervatori.
– Brojne pobožnosti i procesije su zamrle tijekom Prvog svjetskog rata. Tijekom talijanske vladavine, sredinom 30-ih godina, velik je dio te pučke pobožnosti i službeno reorganiziran – kaže Medved te dodaje kako nije samo pobožnost prema Marcijanu danas iščezla; više nema ni organizirane pobožnosti prema npr. sv. Filipu Neriju ili sv. Franji Ksaverskome. Tijelo riječkog Marcijana smješteno je u sarkofag dužine 1,20 metara i odjeveno je u tkaninu s pozlaćenim i izvezenim dijelovima. Medved ističe da je relikvija sv. Marcijana zasigurno važan i nedovoljno valoriziran dio riječke kulturne baštine te da bi bilo dobro kada bi postojala mogućnost da tijelo tog sveca bude dostupno široj javnosti, pogotovo zato što su takve relikvije rijetkost.
– Zanimljivo je da je, nakon što smo ga pronašli, Marcijan ponovno nestao, odnosno nije predstavljen javnosti, a prema mojim saznanjima na mumiji nisu rađena nikakva dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo u kakvom je stanju – ističe povjesničarka umjetnosti Dolores Čikić. Unatoč nesumnjivoj vrijednosti, prema našim saznanjima Riječka nadbiskupija, u čijem je vlasništvu relikvija, za sada ne planira javno izlagati ostatke sv. Marcijana. U Riječkoj nadbiskupiji rekli su nam kako postoji želja da se relikvija javno izloži, ali da za sada nema uvjeta za to. Trebalo bi pronaći adekvatni prostor kao i provesti detaljnija multidisciplinarna istraživanja mumije kako bi se, uz suradnju s konzervatorima i drugim zaintere-siranima, stvorili uvjeti za javnu prezentaciju sv. Marcijana.
Rimski senator završio iza ormara
Marcijan je umro zajedno sa svojim sinom Ivanom, svećenikom Abbondiom i đakonom Abondancijem na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće, u vrijeme Dioklecijanovih progona, kada su mučeništvo podnijeli i, primjerice, sveci Vid, Dujam i Kvirin. Marcijan, za kojeg se smatra da je bio visoko rangiran rimski dužnosnik, možda čak i senator, zavjetovao se novoj religiji nakon što mu je sin obolio. Nakon ozdravljenja sina Ivana prelaze na kršćanstvo, nakon čega postaju žrtve progona te su u konačnici ubijeni. Rimski senator i mučenik, neko vrijeme omiljen svetac, na kraju je pomalo neslavno završio skriven u tami iza ormara u maloj riječkoj crkvici. (Jutarnji list)
