Gotovo neprimjetna podnošljiva lakoća iskrivljenosti stalnost je koja kapilarno prodire u sve razine društvenog postojanja. Iskrivljenost, manjak vrijednosti, jednostavno prihvaćanje lakosti sveobuhvatno plastificiraju društvo, okošćuju njegove tokove tako da je zadržavanje na površini jednostavno, a prodiranje u jezgro sve teže, manje moguće. I najmanji otpor vjerojatnije rezultira odustajanjem nego li promišljanjem, rješavanjem, otkrivanjem… Iskrivljenost društvenoga (civilizacijskog) bivanja ide dalje, utoliko što potragu za informacija izmješćuje iz organa koji se nalazi između ušiju. Većina će danas prije mozga posegnuti za Googleom. Rezultat je to višegodišnje iskrivljenosti koja korijene ima prvenstveno u zastarjelome, neprilagođenom obrazovnom sustavu, kulturi isprepletenoj sukobom interesa, društvu kreiranom na korupciji, isključivosti i demonstraciji moći – ne uporabom i razvojem kompetencija. Turbofolk katalizator je, kreator, uzrok takvoga stanja. Fenomen koji je rapidnom lakoćom izobličavao. Za sobom ostavlja opustošenost od odnosa, relacija, uvažavanja. Fino tkanje mreže društvenih odnosa nestaje. Veze su samo one koje tlače, koje imaju moć. Tjelesnu, političku, nasilnu. Opustošenost je to od tisućljetne dogradnje složenih suodnosa i svođenje na životinjsku, spiljsku prirodu Čovjeka.
Turbofolk i Turbofolk –RiLoudid su autorski projekti u režiji Olivera Frljića i produkciji HNK Ivana pl. Zajca koji pokazuju u nizu razvučenih slika, koje se svode na uvijek iznova „beskonačne“ petlje, poput kadra u petlji, određene radnje koja su naglašene, izdvojene, potencirane iz te opustošene iskrivljenosti. Primjerice nasilje, ili ljubljenje, ili silovanje, ili ranjavanje, ili… Gotovo svaka slika ima glazbenu podlogu, što turbofolk poskočica, što Yu-rocka, što… Dodane su i određene ličnosti, njihova (ne)djela na razini iskaza. Tako posložen destilirani kolaž nudi slike koje kaleidoskopski svaki gledatelj „obrađuje“ obzirom na vlastita stanja.
Prije gotovo desetak godina, kada je i percepcija turbofolka bila drugačija, ovakav sadržaj imao je značajan utjecaj. Kada je još postavljen na sceni HNK njegov značaj je bio i veći. Turbofolk je „šamarao“ vrišteći s nacionalne pozornice i ukazivao na svu izopačenost društva. Društvo u kojemu izbotoksirana čudovišta izgledaju poput Miss u odnosu na njegovu crnu opačinu. No, desetak godina kasnije, percepcija turbofolka jest drugačija. Utjecaj je drugačiji. Stavovi su izmijenjeni. Šok koji je proizvodio nekada nije više isti, ako uopće postoji? Turbofolk – RiLoudid uglavnom se oslanja na svoj original s manjim promjenama i dodacima. Sam Turbofolk – RiLoudid kao da biva progutan, neutraliziran onime što je prokazivao. Vjerojatno prvo gledanje ove predstave ostavlja drugačiji dojam, no mogućnost usporedbe, referentne točke praizvedbe, pokazuje kako se radi o izblijedjelom uratku. Neprovokativnom u suštini. Iskrivljeni kontekst pretvara tako ovu predstavu u turbofolk za sebe. Primjerice, scena u kojoj su prvotno sudjelovali Jelena Lopatić i Alen Liverić, a u kojoj su animirali svoje spolne organe, poput lutaka u lutkarskoj predstavi (Lopatić je to izvodila maestralno) za podlogu je imala i događaj u kojemu se raspravljalo o velični organa Liverića nakon njegovog obnaživanja u drugoj predstavi. Ta autoreferentnost ispreplitala je sadržajnost same slike. Nova verzija, s novim glumcima, ogoljuje od slojeva i plastificira scenu, okošćuje prizor koji u tokovima svoje poruke ostaje na površini. Nabrajanje, pak, političara, novinara i sl. također se nakon (još) deset godina iskrivljavanja više doimlje kao doskočica nego rezonantan uzrok promišljanja. Spominjanje, primjerice, Kolinde Grabar Kitarović, ili Roberta Franka u takvom kontekstu ne potiče prodiranje u jezgro društvenih odnosa. Kao što je fora (i samo fora) koju donose stihovi turbofolk uradaka, primjerice jelena koji trči poljem i nosi papagaja, tako se i ovakvo nabrajanje imena političara i novinara, ili pak (turbo)psovanje svodi na nasmijanost. Ili čak niti na to.
Iskrivljenost koja je vodila ispuhanosti ove predstave očituje se i u postavljanju predstave ispred HNK. U vanjski prostor. Energija kojom je odisala predstava u crnom zatvorenom prostoru na sceni zajedno s publikom, nabijenost snage jednostavno se raspršila. Veći prostor uzrokovao je smanjenu dinamiku, zvuk grada prigušio je atmosferu, povremeni tehnički problemi osakatili su dijelove teksta i smanjili glumačku dominantnost. Sve je izgledalo nedovoljno pripremljeno, nedovoljno uvježbano. Kako se vidi na video izvještaju na portalu MojaRijeka.hr generalna proba je rađena bez kostima, a neki su i negodovali.
Tako se s predstavom dogodilo ono osiromašenje kojim harači turbofolk. Neprimjetno. Lako. Iskrivljenost iskrivljenosti. I „udarilo je u glavu k’o šampanjac“. Šampanjac je posebna sorta pjenušavog vina, izuzetno kvalitetna. Navodno od kvalitetnog vina nema „udaranja u glavu“, mamurluka. Bilo bi neobično čuti stihove pjesme koja se izvodi na kraju predstave „udara u glavu kao Bakarska vodica“. Ali upravo na kraju predstave isplivava i sam turbofolk Turbofolk RiLoudida kao iskrivljenost iskrivljenosti i praznine samog kazlišnog čina koja je ostala nakon sjanog, punokrvnog originala – Turbofolka.
Kao što se sam fenomen turbofolka iskrivljuje uzrokovan svojom iskrivljenošću tako se i Turbofolk RiLoudid iskrivljuje i zapravo postaje glavna struja kazališta. Kao i redatelj Frljić. Niti se radi o opoziciji, niti se radi o šokantnosti, niti se radi o suvremenosti. Zapravo se na sceni stvara „klasična“ predstava kojoj je originalni Turbofolk bio opozicija i koja uspavljuje.
