Razlika u odnosu na druge dvije zemlje leži i u tome što su se hrvatski nacionalisti okrenuli prvo kulturi ali da je njihov cilj “postaviti temelje za mogući napad na liberalnu demokraciju u zemlji.” Spominju se zatim da Hasanbegović nije napravio ništa da ublaži svoj radikalizam, da je oduzeo novac neovisnim medijima i podržao film Jakova Sedlara koji negira zločine u Jasenovcu. Spominju se i smjene na HRT-u, fizički napad na Antu Tomića te odgovor Ministarstva kulture na taj zločin (da pripazi što piše).
Hockenos piše kako je Hasanbegović u mladosti bio povezan s radikalnim skupinama, a spominje se i slika s kapom, Hockenos kaže ustaškom. Zatim se navodi kako Hasanbegović pripada onoj skupini koja se zalaže za ankesiju cijele BiH Hrvatskoj kao što je bio u doba ustaškog režima.
Autor ističe kako je HDZ, nakon razdoblja modernizacije u prvom desetljeću ovog stoljeća opet skrenuo oštro udesno prigrlivši mnoge ekstremističke stranke tako da sada krajnja desnica bez problema može na ulice Zagreba izvesti oko 5000 ljudi koji će uzvikivati “Za dom spremni”. Autor također i hrvatsku blokadu otvaranja poglavlja 23 u pregovorima Srbije o ulasku u EU stavlja u kontekst “jačanja mišića na starom neprijatelju”.
Paul Hockenos zaključuje tekst sljedećim riječima: “Hrvatska desnica možda zasad nema snage slijediti Mađarsku i Poljsku u mjeri u kojoj bi htjela. Upravo je zato kulturni rat Hasanbegovića i krajnje desnice još i zloslutniji. Oni pripremaju teren za budućnost.”
