Danas pišem o jednoj temi koja se, vjerojatno, neće svidjeti mnogima, jer gađa u srž onoga što kod dosta ljudi još uvijek bježi od svjetla dana.
Evo o čemu se radi.
Što se desi kada nestane univerzalnog lijeka za svaku priliku i nepriliku ? Što se desi kada nestane ljubavi ?
Ljudi postaju nervozni. Napeti. Nezadovoljni. Ogorčeni. Teški sami sebi. Teški prijateljima. Bračnom drugu. Kolegama na poslu. Poznanicima. Okolini.
Riječi…ružne riječi rafalno se šibaju, jeka bijesnog glasa odjekuje prostorijom, pogledi ubijaju…Srdžba postaje alfa i omega. Srdžba postaje potražnja. Srdžba postaje navika.
Zašto se to događa? Tko je krivac tome?
Nerijetko čujem riječi velikog…najvećeg mirotvorca koje, izvrnute do neprepoznatljivosti, s jednom nevjerojatnom lakoćom izlaze iz mnoštva usta: „Tko tebe kamenom, ti njega još većim kamenom“. I to me strašno pogađa, jer ta, upravo ta usta, i sama nesvjesna svoje krivnje, kriva su za ljubav u nestajanju.
Mislim da se svakom od nas, u glavnoj ili sporednoj situaciji, barem jednom u životu desila sljedeća situacija.
Stoji žena/muškarac/dijete i čeka red za dućan/autobusni kolodvor/ doktoricu. Velika je gužva. Red se slabo, do nikako pomiče. Svi su u žurbi. Prebacuju se s noge na nogu. Nema zraka. Zagušljivo je. Živci popuštaju. U prostoriju ulazi nova osoba. I stane ispred te žene/muškarca/djeteta. Počinju razmirice. Neugodnosti. Naguravanja. Kulminira velika svađa. Pridošlica posramljena/ izrevoltirana/bijesna odlazi.
Nakon par sati, i dalje uvrijeđena, žena muškarac/dijete prepričavaju sugovorniku svoju priču. „Ma zamisli, molim te, što mi se danas desilo. Čekam ti ja red 2 i pol sata…a gužva samo takva…i stane jedna bahata, bezobrazna osoba ispred mene…“
U ovakvim situacijama od najveće su važnosti upravo usta sugovornika.
Razumno je da se ponekad ljudi ustanu na lijevu nogu. Razumno je da ponekad ljudima dan od početka započne krivo. Razumno je da ponekad ljudi čuju jako lošu vijest…Razumno je da su tada ljudi skloni ružnom reagiranju. U afektu. I sasvim razumno je da bi objektivna, bistra, mudra usta trebala biti ta koja će smiriti situaciju…
„Ljutnja i netolerancija su neprijatelji ispravnog razumijevanja“, kaže još jedan veliki mirotvorac.
Ali, nikako, dakle, nije razumno da usta bližnjih nabrijavaju već nabrijanu situaciju. Nikako nije razumno da usta bližnjih govore „Koja budala…Dobro si ti napravio….Neka si ti njega napao…Izvrijeđao…Pokazao gdje mu je mjesto…To će ga naučiti pameti…Što si on umišlja…Ma ja bi ga još i zveknuo po glavi…“ Nikako nije razumno da usta bližnjih podržavaju nečiju lošu reakciju dajući mu, nesvjesno, na taj način potvrdu da je to ispravna reakcija. Nikako nije razumno da uvrijeđena/posramljena/izrevoltirana/bijesna osoba koja je i dalje puna loših osjećaja zadobivenih nakon lošeg događaja prima takve povratne informacije uzimajući si, automatski, za pravo da i sljedeći put jednako, ako ne i još gore, reagira.
Nikako nije razumno, niti ispravno, da se preko objektivnih usta, bistrih usta, mudrih usta, preko usta od izuzetno velike važnosti, preko usta koja trebala bi smiriti situaciju, donijeti, dakle, mir, s jednom nevjerojatnom lakoćom, ljutnja nastavlja…
Usta bližnjeg tvoga prva su gladna ljubavi…Čovječe, ne ljuti se na njih! Nahrani ih!
