Koliko god se trudila pisati o ženi kao jedinki odvojenoj od muškarca, ne mogu, ne ide mi, ne nalazim niti jedno vlastito, a ni tuđe iskustvo koje bi me natjeralo da pomislim da žena bez muškarca može biti potpuna.
Ja nisam jedna od onih samosvjesnih, snažnih, samostalnih žena, koje stalno govore kako one mogu bez muškarca, kako im muškarac nije smisao života i koje se čudom čude zašto se žene postavljaju na način da im je muškarac potreban u životu, dok te iste samosvjesne, snažne, samostalne žene nabrušene protiv istih tih nevaljalih muškaraca doma uredno čeka njihov muž/zaručnik/dečko. Njihovo ništa. A njihovo sve.
Ne, ja nisam licemjerna. I nisam nesretna.
Nisam niti jedna od onih samosvjesnih, snažnih, samostalnih žena koje govore kako one mogu bez muškarca, kako im muškarac nije smisao života i koje se čudom čude zašto se žene postavljaju na način da im je muškarac potreban u životu dok te iste samosvjesne, snažne, samostalne žene brišu suze o njegovu stranu kreveta. Utihlu. Praznu.
Ne, ja nisam ponosna. I nisam nesretna.
Ja sam više od onih žena koje će poput neiskvarenog, naivnog, iskrenog djeteta uvijek veličati ljubav. Kojima je život uz svog muškarca smisao života. Koje će pričati o savršenom muškarcu iz bajke i strpljivo čekati svojeg princa na bijelom konju. Možda bi se drugačije ponašala da nikada nisam upoznala ljubav. Da nisam otkrila kako jednostavno ne postoji ništa ljepše od gugutanja u dvoje. Da i sama nisam rođena iz ljubavi.
Dopustite mi da vam ispričam najljepšu ljubavnu priču na svijetu.
Moji roditelji jako su se voljeli.
Moja predivna mama, vesela, ambiciozna mama, došla je skroz iz dalekog Imotskog u Rijeku gdje je upoznala mojeg predivnog, samozatajnog, radišnog tatu. No, dok se nisu pronašli oni su živjeli nepotpuni. Vjerojatno ni sami toga nisu bili svjesni sve dok nisu postali toliko ludi jedni za drugim da su im svi drugi pozavidjeli. Dok nisu postali nerazdvojni. Dok nisu postali najljepši par. Zaljubljeni. Mladi. Sretni. Ispunjeni. Potpuni. To su bili moji mama i tata. I vjenčali su se tako potpuni. Vjenčali su se iz srca ljubavi. Dok još su bili u onoj sočnoj, najslađoj sredini tog srca. Iz koje kapao je sok savršenstva.
No, kako su oni starjeli tako je i njihov brak stario. I počele su ga napadati razne bolesti. Ljutnja, svađa, odsustvo, brige, problemi i ponos prije svega…ponos…jako, jako teška bolest…
Zato je tog braka bilo posvuda…Malo gore,malo dolje, malo u sredini, malo sa strane, malo u prvom planu, malo u drugom planu, malo u fokusu, malo van fokusa, malo u snovima, malo u javi, malo pod tepihom, malo na oblacima, malo na dobrim danima, malo na lošim danima, malo u tišini, malo u galami. I svaki put kad učinilo se da bolest će ga uspjeti slomiti, uništiti, dokrajčiti dogodilo se nešto predivno.
Onaj sok iz srca ljubavi kojem su se predali pred 30 godina…Onaj isti sok savršenstva najednom bi se stvorio na pukotini svake rane i bez ikakvog problema izliječio bi svaku bolest.
Moji dragi roditelji ostali su vjerni. Moja mama, onoj potpunoj ženi kakva (p)ostala je uz mog tatu i moj tata, onom potpunom muškarcu kakav (p)ostao je uz moju mamu.
A ja ? Ja ostajem vjerna ljubavi i onoj predivnoj vjenčanoj slici mojih roditelja na kojoj njih dvoje, moji najljepši mama i tata, čvrsto drže jedan drugoga za ruku i zagrnuti s ljubavlju, i s jednim neraskidivim obećanjem „U dobru i u zlu“ spremni kreću prkositi životu i svim njegovim bolestima.
