Govor Grete Thunberg dignuo je na noge pola svjetskih medija i umjesto da usmjeri cijelu debatu na suštinu priče – klimatske promjene, postao je anketa o (ne)simpatijama ove 16-godišnjakinje koja je preko noći postala glavna heroina eko-pokreta.
Poruke koje govori Greta u mnogočemu nisu ništa novo ni spektakularno. O problemu globalnog zagrijavanja se govori decenijama, znanstvenici su odavno dokazali da čovjek ima utjecaja na promjenu okoliša. Pitanje ekologije je već dobrih 30 godina prisutno u Europi, a u zadnje vrijeme u pojedinim EU zemljama (Njemačka), zelene stranke su druge po snazi.
Čemu onda cijeli medijski šušur kada su dio poruka odavno prihvaćene kao činjenice?
Argumentacija pro-eko aktivista koristi dob Grete Thunberg kao dodatni argument u njenu korist, tobože “slušajmo nove generacije kako su dubokoumne i napredne”, a sve one koji imalo sumnjaju u stil i poruke Grete Thunberg napadaju argumentacijama da su “zavidni” i “besramno napadaju djevojčicu jer je bolesna”.
S druge strane, anti-eko aktivisti također koriste njenu dob ili bolest kao argument protiv nje. Odnosnouju ona je “premlada da shvati kako funkcionira svijet” i “očito da je mala bolesna i manipulirana”.
Oba tabora idu u ekstreme, zanemarujući suštinu priče i iskrivljujući istinu. To što netko ima 15 ili 16 godina ne znači da ne može imati pravo izjasniti svoj stav o nekim temama.
Možda u Hrvatskoj, gdje po nekim statistikama postoji najveći postotak ljudi koji nakon 30-e godine još uvijek žive s roditeljima, ali u nordijskim zemljama mladi maloljetnici često imaju puno zrelija, samostalnija i naprednija razmišljanja od nekih “mudrih i starih” hrvatskih političara. U Hrvatskoj mnogi nisu apsolvirali ni prihvaćanje stavova obrazovanih žena ili manjinskih skupina u društvu, a kamo li maloljetnih teenagera.
No, s obzirom da zakon u Hrvatskoj smatra da su 16-godišnjaci u Hrvatskoj sposobni: raditi, imati osobne dokumente, polagati vozački ispit za pojedina vozila a u pojedinim zemljama se spominje i mogućnost glasanja na izborima s 16 godina, jasno je da Greta Thunberg ne može biti stavljena u istu ravninu s djecom od 5-6 godina. Ona je vrlo blizu praga punoljetnosti (godinu i tri mjeseci) pa samim time i ono što govori može biti analizirano i gledano na jednak način kao i kod starijih kolega, biti predmet pohvala ili (zašto ne) kritika, ali isključivo gledajući sadržaj, onoga što govori. A sadržaj nekome može biti inspirativan i dubokouman, a nekome patetičan i banalan.
Što se nas samih tiče, postavlja se pitanje koliko su klimatske promjene hrvatska i riječka tema i odgovornost? Ne treba ići daleko od Rijeke. Dovoljno je vidjeti kvalitetu zraka u blizini Marišćine ili Urinja da shvatimo da je zaštita okoliša u našem kraju i državi prečesto mrtvo slovo na papiru.
Ironično zvuči da je Hrvatska od 1990. naovamo smanjila za 33% svoje karbonske emisije ali ne kao rezultat političke strategije, već kao rezultat deindustrijalizacije, tajkunske privatizacije i smanjenja stanovništva kao posljedica lošeg političkog vodstva. Jesu li domaći političari hrvatsku ekonomiju eutanazirali jer su ekološki vizionari, ili nas je njihova nesposobnost “spasila” od dodatne doze smoga, procijenite sami.
Nije Hrvatska jedina u Europi, postoje zemlje u Europi (Poljska ili BiH) koje imaju daleko prisutniji problem zagađenja. U Krakovu dugi niz godina postoji pokret “Alarm smogowy’ koji prosvjedima pokušava suzbiti problem zagađenja tijekom zimskih mjeseci, problem koji postoji prvenstveno jer Poljska iz političkih i koruptivnih razloga ne želi uvoziti ruski plin već favorizira grijanje na ugljen. Kada se tome pridodaju i poljski penzioneri koji nemaju novaca za ugljen pa pale smeće u svojoj peći, Pm2.5 index od 300-400 u prosincu ne mora čuditi.
A možda bi Greta Thunberg mogla napraviti govor (ako joj dozvole jer je često o autoritarnim državama koje ne žele “miješanje Zapada u unutarnje probleme”) i u nekim zemljama u razvoju gdje su europski problemi otpada i zagađenja “mala beba” za usporedbu. Po istraživanju Helmholtz Center for Environmental Research u Leipzigu, danas 95% plastičnog otpada koji iz rijeka završava u oceanima nalazi se u Aziji i Africi.
Nije to protuargument za whataboutism, jer to ne mijenja dio krivice Europe i razvijenog Svijeta (koja uvozi iz istih zemalja i prebacuje tamo proizvodnju i izvozi otpad, znajući da azijske, južnoameričke i afričke vlade ne mare za ekologiju. Prečesto se zanemaruje odgovornost zemalja u razvoju kada se govori u klimi. Dokaz?
Prije nekoliko dana sam napustio Hrvatsku s ovim nebom:
… da bih stigao u Hong Kong i Shenzhen s ovim nebom:
Nije ovo izolirani slučaj u Aziji i Africi. U mnogim zemljama jugoistočne Azije i južne Afrike postoji trenutno ekološka katastrofa u tijeku, ali o kojoj se premalo govori. Turističke agencije vam neće govoriti o plimnom valu na Filipinima ili u Kambodži koji svako jutro donosi smeće na obali predivnih tropskih plaža. Jasno je da u zemljama u razvoju trenutno u glavi imaju druge prioritete u životu. Kada moraš nahraniti obitelj do kraja mjeseca, nemaš vremena razmišljati o prašumama Amazone, već o transformiranju u polja za poljoprivredu kako bi nahranio sebe i svoju obitelj. Dio krivice je i u Europi koja zna za takve stvari i ne nudi alternativne modele razvoja, već se pravi blesava kada je biznis u pitanju.
Zato je Greta u pravu kada govori o globalnom problemu koji zahtjeva globalni plan, ali medijski fokus ne bi trebao biti usmjeren samo na akcije i reakcije Donalda Trumpa i brazilskog predsjednika Bolsonara po pitanju klimatskih promjena, ma koliko god oni nekome bili antipatični zbog svog stila ili konzervativnih stavova. Pitanje ekologije je pitanje i za druge svjetske lidere poput indijskog premijera Modija, kineskog predsjednika Xi Jingpinga, predsjednice europske komisije Ursule von der Leyen, Vladimira Putina i ostalih lidera iz najvećih svjetskih zagađivača, ne zato da bi “vratili snove” nadobudnoj švedskoj teenagerici nego zato što je pitanje zaštite okoliša elementarno pitanje kvalitete života građana bilo koje zemlje.