U nedavnom intervjuu za portal srednja.hr, profesor povijesti i etike Lovro Grgić iznosi niz primjera iz svoje učioničke prakse, među kojima navodi i situaciju u kojoj je učenik, prilikom usmenog odgovora, izjavio da riječ polucija znači onečišćenje. Taj odgovor izazvao je smijeh i kod profesora i kod dijela publike, a poslužio je kao ilustracija teze da „učenici sve manje znaju hrvatski“.
Međutim, činjenice su jasne: prema Hrvatskom jezičnom portalu, riječ polucija doista, osim fiziološkog značenja, ima i drugo – onečišćenje, zagađenje. Dakle, učenik nije izrekao netočnost, već je koristio manje poznatu, ali potpuno ispravnu riječ. I upravo tu dolazimo do pitanja koje se rijetko postavlja: što kada učenik zna više – ili drugačije – od učitelja?
Koja je stvarna uloga učitelja?
U suvremenoj pedagogiji učitelj više nije autoritet koji „prenosi znanje“, već facilitator učenja – osoba koja stvara sigurno, podržavajuće i istraživačko okruženje u kojem učenici mogu razvijati svoje kognitivne, jezične, socijalne i emocionalne vještine.
Zadaća učitelja nije samo ispravljati, nego i slušati, reflektirati, ohrabrivati i prepoznavati potencijal – i to i kada se pojavljuje u nespretnim, neočekivanim ili rijetkim oblicima.
Kada učenik upotrijebi riječ koju učitelj ne prepoznaje, profesionalan pristup uključuje provjeru značenja, uključivanje učenika u dijalog (“gdje si čuo tu riječ?”) te pretvaranje trenutka u priliku za zajedničko istraživanje jezika.
To je pedagogija koja njeguje kritičko mišljenje, znatiželju i međusobno poštovanje – ključne kompetencije u 21. stoljeću.
Atmosfera u kojoj se znanje razvija
Kvalitetno obrazovno okruženje počiva na psihološkoj sigurnosti. To znači da učenik ima slobodu postavljati pitanja bez straha od ismijavanja, iznositi ideje i odgovore bez bojazni da će biti javno posramljen, pogriješiti – i pritom biti podržan, ne ismijan.
Profesor koji u javnom medijskom prostoru ismijava učenika, i to zbog točnog odgovora, narušava upravo tu sigurnost. Takvo ponašanje demotivira učenike koji se usuđuju razmišljati šire, potiče kulturu straha, a ne znanja i stvara obrazovni prostor temeljen na autoritetu, a ne na dijalogu.
Gdje je profesor pogriješio – pedagoški i ljudski?
Pedagoški: Nije prepoznao učenikov doprinos jezičnom izražavanju, nije istražio značenje riječi prije nego što je donio sud, pretvorio je potencijalnu lekciju o jeziku u demonstraciju moći.
Ljudski: Ismijao je učenika prvo pred razredom, a zatim pred kamerama, što je oblik javnog poniženja, poslao je poruku da znanje vrijedi samo ako je u skladu s njegovim očekivanjima, yžzanemario je temeljnu etičku obvezu – štititi dostojanstvo učenika.
Jezik kao alat mišljenja – a ne moći
Korištenje riječi polucija u značenju onečišćenje nije pogreška. To je rijetko, stilski obilježeno, ali leksički ispravno. Profesor je tu riječ doživio kao lapsus, a zapravo je propustio priliku da kod učenika i razreda razvije: svijest o višeznačnosti i registrima u jeziku, razumijevanje leksičke raznolikosti hrvatskog jezika i osjećaj slobode da jezik koristi kao prostor igre, mišljenja i izražavanja.
Jezik nije skup pravila – on je alat mišljenja. A kad učenik razmišlja i izražava se, čak i neobično, učitelj ne smije reagirati gašenjem inicijative, već vođenjem. Učionica mora biti mjesto gdje se znanje gradi kroz odnos, gdje se učenje ne temelji na strahu, već na sigurnosti, znatiželji i međusobnom poštovanju.
Jer na kraju, najvažniji alat u svakoj učionici nije udžbenik, nego učiteljev stav.
Sanja Perinić
Profesorica engleskog jezika i književnosti, sudski tumač i suvlasnica OMNIA Centra za strane jezike
