Osmog dana osmoga mjeseca godine dvije tisuće i osme u Pekingu su na zaista spektakularan način otvorene još jedne Olimpijske igre. Datum otvaranja s toliko osmica Kinezi su odabrali namjerno s obzirom da se na Kineskom osam izriče vrlo slično riječima uspjeh i sreća. I sudeći po tome kako se zasada odvijaju igre se mogu procjeniti uspješnima pogotovo za te iste Kineze koji za sada imaju najviše osvojenih odličja.
A iako nije Kinez i ne govori Kineski na drugoj strani najvećeg nam kontinenta jedan je politički čelnik procjenio da bi i njemu i njegovom narodu silne osmice također mogle donijeti sreću te je tako tog istog dana pokrenuo svoju vojsku kako bi svojoj zemlji pripojio ‘nepravedno’ odmetnute regije. Naravno dotični je Mikheil Saakašvili po zanimanju predsjednik Gruzije. No nije nam ovdje namjera baviti se daljnjom Saakašvilijevom političkom sudbinom, niti pak iznositi predviđanja o budućnosti odmetnutih pokrajina kao i same Gruzije. To pitanje neka ostane za dežurne geopolitičke stratege i mislioce kao i one kojima to rusko susjedstvo doista jest u ovu ili onu ruku pravi interes. To su prvenstveno sami Gruzijci, Oseti, Abhazi i Rusi kao i one zapadne sile kojima je širenje NATO saveza bitna stavka vanjske politike. Od tih država kao i njihovih politčkih čelnika i medija ne možemo niti trebamo očekivat realnu i objektivnu sliku situacije s obzirom da istina tu uvijek stoji u službi ‘više istine’ odnosno interesa.
Ali kada dođemo do nas samih, žitelja male srednjeuropske državice, kojoj je jedna još manja i nerazvijenija azijska državica podno Kavkaza daleko kako geografski tako i kulturološki da prije nego što ju je rat stavio na naslovnice dobar dio građana i nije znao gdje se ta ‘nedođija’ doista nalazi onda se nameće jedna zanimljivo pitanje. Zbilja je začuđujuće kako smo naime spram nama tako jednog dalekog i politički potpuno neinteresantnog teritorija toliko zainteresirani i toliko čvrstih i jasnih uvjerenja u pravednost jedne i nepravednost druge strane. No koliko uopće doista znamo o ratu u tom udaljenom području?
Svi navodno znamo da ima tamo neka država po imenu Gruzija i da ima neke svoje po međunarodnom pravu nepriznate, ali praktički samostalne regije koje bi se pak htjele priključiti Rusiji. I znamo da se na redovitoj osnovi tamo mlate i da je eto sad počelo neko veće mlaćenje i da se Ruska vojska nalazi u Gruziji. Povrh toga onda znamo i da Gruzijci rado vuku paralele sa situacijom na Balkanu početkom devedesetih godina i da se Osetija uspoređuje sa Krajinom, a da bi Saakašvili rado htio biti novi Tuđman, a ne Milošević i da je djelu Hrvatske populacije zbog toga vrlo drag i mio.
No sve te metafore i usporedbe, kao i cijelo naše ‘znanje’ te iz istog stvoren stav o Gruziji imaju jedan veliki problem, a to je da leže na previše umjetničkih elemenata i pjesničkih sloboda. Ili ti drugim riječima i manje pristojno, ali jasnije: nemaju veze s istinom.
Situacija, gledano povijesno je sve samo ne jasna i crno-bijela, ali ona je za ovu bajku manje bitna. Tko god doista želi i kome Gruzija ili bilo koji politički fenomen predstavlja iskreni interes a ne razbibrigu i priliku za laprdanje i iznošenje ‘dubokih uvjerenja’ može se vrlo lako o istome objektivno informirati koristeći blagodati Interneta. Medijska blokada danas naime ne podrazumijeva nedostupnost informacija kao što je bio primjer kod ‘tradicionalnih’ diktatura, već njihovo prikrivanje i skretanje pažnje i kao takva ona je efektivna (i to iznimno efektivna) protiv stada, ali za voljni i kritički um ona nije niti može biti zapreka.
Za ovu priču više je indikativno to što se prilično jednostavan niz informacija koji se tiče ovog zadnjeg sukoba počevši od (ne)sretnog 8.8 uspio prekrojiti i to samo djelom pod utjecajem medija kako bi odgovarao vjerovanjima prosječnog žitelja ove naše male državice. Iako od početka otvorenog sukoba nisu prošla niti dva tjedna, već se od prvotnog naslova kako je Gruzija poslala vojsku u Južnu Osetiju prešlo na to kako je za cijeli incident kriva Rusija koja još jednom iskazuje svoje agresorske tendencije ovaj put tako da okupira Gruziju. Nama poslovično mrska Rusija odmah je s oduševljenjem doživljena kao agresor i kao vječni pokretač osovine zla kako bi se to vjerojatno izrazio jedan veliki križar i pravednik zapada. No koliko je to u ovom konkretnom slučaju doista tako, a koliko je nama samo stvar navike da sa prezirom u očima gledamo na velikog brata po vjeri našeg ‘zlog susjeda’? (Inače samo za one koji bi se možda iz neznanja s Gruzijcima poistovjetili po vjeri, informacija da su dotični također pravoslavci).
Držimo li se samo činjenica ovaj rat tekao je na slijedeći način: Sakaašvili je napao teritorije koji iako su međunarodno nepriznati imaju de facto samostalnost, i povijest traženja iste unazad skoro 20 godina. Oseti (kao i Abhazi) posebna su i brojna etnička skupina, a povijest konflikata seže i do prije proglašenja nezavisnosti Gruzije.
Nadalje, na gruzijski napad na Južnu Osetiju, područje u kojem su već bile i mješovite mirovne ruske, osetske i gruzijske snage na temelju prijašnjih sporazuma i sama ruska vojska ušla je u teritorij te naravno s obzirom na omjer snaga u kratkom roku istisnula gruzijske snage.
Prije nego što je dogovoreno primirije Rusi su već dospijeli na 30 kilometara od glavnog gruzijskog grada te se ovih dana očekuje njihovo povlačenje. Ukratko i naravno nepotpuno to bi bilo to.
Kako se od te kronologije događaja dolazi do ruske agresije pa do uspoređivanja ruske taktike s onom Hitlerovom(izjava svima nama dobro poznatog Carla Bildta) ili pak na drugu stranu genocida od strane Gruzije kako su skloni prenositi ruski mediji pitanje je za sve one koji u svakoj informaciji ili bolje rečeno poluinformaciji traže potvrdu svojih predrasuda i uvjerenja. I dok je kod onih čiji interes jest da Južna Osetija pripadne Gruziji ili Rusiji razumljivo da će biti manje skloni objektivno procjenjivati situaciju, čudi kako mi kojima Južna Osetija zbilja ništa ne znači imamo u sebi toliko želje i volje da stvaramo mitove, heroje i zločince, a toliko malo volje i sposobnosti da realno prosuđujemo za što bi realno s obzirom na izostanak interesa trebali biti sasvim sposobni. No to ‘realno’ očito smeće s uma da je čovjek prije svega rob predrasuda i navike i da mu je kao i svakoj domaćoj životiniji lako usmjeriti pažnju, te više od svega mrzi kada mora o nekome mjenjati mišljenje. Ipak je puno lakše prosječnom Hrvatu vjerovati u iskonski zlog crvenog medvjeda nego svaki put iznova promisliti i prosuditi neku situaciju.
Moglo bi se u samu temu Osetijskog sukoba ići dublje i rasčlanjivati tko je što i koliko skrivio i koliko želi skriviti, no ukazati koja strana je više, a koja manje u krivu u ovom sukobu nije namjera ove priče. Naprotiv cilj je pokazati koliko smo u krivu mi ‘objektivni’ skoro pa zapadnjaci, koji navodno racionalno prosuđujemo konfliktnu situaciju nekog tamo manje humanog i manje razvijenog istoka.
Utoliko je Saakašvilijev tajming napada na Osetiju možda i vrlo dobar za nas ‘promatrače iz dosade’ jer ako se eto zasitimo tih masovnih strahota rata i agresije divljaka s istoka odmah se imamo priliku okrenuti tužnoj sudbini jadne male Kineskinje kojoj zbog nedovoljno ljepote zli i nedemokratski Kinezi nisu dali da bude viđena već samo da pjeva na otvorenju Olimpijskih igara, a što naravno istančani moralni osjećaj nas zapadnjaka odmah tjera na gnušanje. To što je pritom tek rijetko kome palo na pamet da isti skandal ne bi nastao na zapadu jedino zato što se ‘ružniju’ djevojčicu ne bi ni razmatralo sasvim je druga priča. Ili možda nije?.(Vladimir Nikolić)
