U polemiku koju je svojim tekstom Zbog čega je otkazana predstava ‘Ivica i Marica’ otvorio Zvonimir Peranić, uključio se i intendant HNK Ivan Zajc Marin Blažević. On smatra da predstava ‘Ivica i Marica’ nije otkazana zbog neprimjerenog nego složenog sadržaja. Blaževićevo reagiranje prenosimo u cijelosti:
‘Internetsko glasilo „Rijeka danas“ kojem ste glavnom urednicom objavilo je 1. veljače 2018. godine tekst Zvonimira Peranića pod naslovom „Zbog čega je otkazana Ivica i Marica?“ u kojem se koristi odgovor HNK-a odnosno pokušava opovrgnuti njegova točnost i istinitost, a koji smo poslali na Vaš osobni upit o razlozima otkazivanja dviju izvedbi predstave „Ivica i Marica“ prvotno namijenjenih osnovnoškolskoj publici nižih razreda.
Pokušavajući opovrgnuti istinitost razloga navedenih u odgovoru, upravo je autor članka taj koji se služi neistinama. U prvom redu, navodeći kao „pravi“ razlog otkazivanju izvedbi, kako on to u više navrata u tekstu ističe, „djeci neprimjeren sadržaj“! Zbog ove njegove tvrdnje dužni smo obratiti se javnosti, a od Vašeg glasila koje je tu njegovu tvrdnju objavilo očekivati objavu ovog reagiranja – zahtjeva za ispravkom netočnih tvrdnji, sve temeljem odredbe članka 40. i drugih Zakona o medijima koji reguliraju postajanje obveze objave ispravka.
Naime, gospodin Peranić tvrdi: Složenost predstave, njenog sadržaja ne mora biti prepreka. Djeca mogu percipirati i izuzetno složene i apstraktne sadržaje. Stvarni razlog kojemu se iz Zajca „približavaju“ kroz termin adekvatna percepcija jest neprimjeren sadržaj!
Ostavljujući čak postrani njegovu tvrdnju kako “djeci mogu percipirati izuzetno složene I apstraktne sadržaje”, a koja se izravno kosi s mišljenjem temeljenim na višegodišnjoj pedagoškoj praksi učiteljica te djece, iznijeti tvrdnju (s uskličnikom!) kako je “stvarni razlog neprimjeren sadržaj ”koji je “mogao izazvati ozbiljne posljedice kod djece”, a nepotkrijepititi to niti jednom jedinom rječju ili primjerom, krajnje je neodgovorno, ali i opasno.
Doduše, ne znamo što g. Peranić osobno podrazumijeva pod “djeci neprimjerenim sadržajima”, ali znamo kako se običajeno smatra da su to pornografski i nasilni sadržaji, kao i oni koji potiču mržnju.
Što je od toga g. Peranić pronašao u spomenutoj baletnoj predstavi?! Jesu li neprimjerena obična vrata, koja na kotačima klize pozornicom (kao u nekoj bajci), crvene čarapice koje nose Ivica i Marica (kao u nekoj bajci), idilične projekcije vode i šume (kao u nekoj bajci), baletne plesačice ili plesači u kostimima leptira (kao u nekoj bajci) ili Mozartova glazba, koju djeca u našem Kazalištu mogu slušati, umjesto turbo-folka ili Thompsona? Ili je „neprimjereno“ pak to što Vještica i u našoj predstavi ipak simbolično završi u peći, kao u toj istoj bajci? I koje su to štetne posljedice što su ih djeca mogla trajno trpjeti zbog „izlaganja“ ovoj predstavi? Pa kakav je to svijet, zaboga, namijenjen djeci u umu autora članka? Svijet u kojem je djeci zabranjen odlazak na plažu, jer odrasli su ondje odjeveni u oskudnije kostime nego u jednoj baletnoj predstavi? Svijet u kojem je djeci zabranjeno slušanje klasične glazbe? Svijet u kojem je djeci zabranjen odlazak na kršćanske obrede, jer ondje se pripovijedaju priče i sluša glazba u tradiciji koje je nastao i Mozartov Requeim kao ultimativno remek-djelo europske i svjetske kulture? Svijet u kojem nema kulture?
Koje li užasne ironije, zastrašujuće groteske, nekog upravo monstruoznog političkog sarkazma, da se svijet bez kulture, svijet bez Mozarta, svijet bez slike, bez bajki, svijet do grla zakopčanih i ušutkanih tijela, svijet bez prava kazališta na slobodu izražavanja i komuniciranja sa svojom publikom, izgleda rađa u umu osobe koja je namještena na čelo Odbora za kulturu Gradskoga vijeća u gradu koji 2020. godine postaje Europska prijestolnica kulture?
Jer, što zapravo razotkriva tekst o “neprimjerenom sadržaju” nego um koji već snuje cenzuru, kojemu je ljepota – nasilna, pred čijim se pogledom ples balerina i baletana pretvara u pornografsku izvedbu? Ili je riječ o nečemu puno banalnijem – umu zalutalom u opsesivnu mržnju prema ustanovi u kulturi koje prag gotovo nikada ne prelazi – ali o njezinu radu prijeko sudi?
S naše strane, odgovorno tvrdimo da su razlozi što smo ih naveli u ranijem odgovoru istiniti. Istodobno zahvaljujemo učiteljicama i profesoricama, stalnim suradnicama Kazališta, što su se odazvale našem pozivu, ranije pogledale predstavu i kroz posve otvoren razgovor svojim dobronamjernim savjetima bile ključne u donošenju konačne odluke, zbog složenosti, a ne “neprimjerenosti”, njezine dramaturgije i jezika, ipak usmjerimo prema djeci viših razreda osnovne škole, srednjoškolcima, i mladima. To je najbolji primjer koliko je naše Kazalište participativno. I koliko ga naša publika stvara zajedno s nama’, zaključuje se u reagiranju.
