Kada ste debelo zagazili u petu deceniju svog života, i kada ste prošli sito i rešeto, što na privatnoj što na profesionalnoj razini, dolazite u poziciju kada možete daleko realnije i kvalitetnije sagledati situaciju oko sebe. Naravno, postoji i ona izreka: ”Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba”.
Isto tako, pogledi na situaciju dijelom se vežu i uz svjetonazor (u mom slučaju, klasični liberalizam) tako da se ljudi koji više naginju na lijevu stranu ne moraju doslovce slagati s mojim analizama. Kada smo kod Human Resource pitanja naš stav je tu jasan. Najbolji ljudi na najodgovornijim mjestima plaćeni prema rezultatima i tržišnim uvjetima. Tu se debelo razlikujemo od lijevog krila koji uvijek nastoji kvalitetu utopiti u neke socijalno društvene okvire pa onda na važne položaje dolaze oni koji imaju određene “stranačko-društvene” zasluge. Na kraju, to se svodi na to da na poziciju glavnog meštra Luke dolazi netko tko je prodavao padele s čime se totalno degradira struka i na kraju i zdrava pamet.
Većina ljudi, u ovom totalno sjebanom sistemu, ima o sebi osobno daleko bolje mišljenje nego što to može dokazati svojim radom i uspjehom. Tih manipulatora je više od onih “nesigurnih”. Ovi nesigurni koji znaju i ono što još ne znaju su daleko oprezniji kod odabira posla od ovih koji znaju samo ono što znaju.
Neki od vas će se sjetiti dolaska stranih developera u Rijeku koji su pozvani od strane Grada i projektnog tima riječkog Waterfronta. Ovi koji znaju samo ono što znaju, a nešto su vidjeli na svojim putovanjima po svijetu, i to na račun građana Rijeka, vjerovali su da imaju dobitnu kombinaciju za novi ekonomski uzlet grada na 44km2. Naravno, ovim developerima, koji spadaju u grupu onih koji znaju i ono što ne znaju, trebalo je samo jedno popodne da se prošetaju gradom i okolicom i skuže gdje su došli. Da pogledaju na brzinu ekonomsku statistiku grada i kupovnu moć stanovništva i da nakon popodnevne kavice napuste grad i da se više nikad ne vrate. Čudno zar ne?
Bilo je i onih koji su i doktorirali na temi razvoja riječke luke, kao što je doktorirao i predsjednik HGK na temi hrvatskih šećerana. Kako stvari stoje, dvije šećerane su otišle u stečaj, a ovoj zadnjoj, na žalost, isto tako su odbrojani dani. Prema tome, većina hrvatskih diploma je vrijedno onoliko koliko vrijedi i papir na kojem su isprintane, kaže naš ugledni fizičar Dejan Vinković. U tome se slažem s njim. Niti moja nije vrijedila pišljivog boba. To silovanje zdrave pameti, počelo je od putničke obale koja nas je trebala pretvoriti u poželjnu kruzersku destinaciju. Ne znam postoji li grad koji ima takve fasada i da izgleda tako oronuo ako pogled malo hrabrije podignete s poda? Čak i ja osobno se prestrašim tog pogleda. Tako nešto sam vidio jedino u doba SSSR i gradova koje sam tamo posjetio. Sada i oni bolje izgledaju od Rijeke.
Naravno, nakon još jednog debakla s Zagrebačkom obalom, i nakon toliko prolupanih godina i bačenog novca netko pametan se je sjetio da su ipak stari planovi Jugolinijinih kapetana možda bolji od ovih na kojima su se pisale doktorske disertacije. Sada se pitajte zašto je razvoj luke Kopar, i to s našom pameću, bio čavao u lijes riječkoj luci? Možete li zbrojiti 2+2?. U prošloj kolumi sam napisao da kod izrade i implementacije strategije morate biti uvijek jedan korak ispred protivnika. Ovo što se dogodilo s Rijekom je kao da je neko bio plaćen od Slovenaca da debelo zajebe stvar ili se ipak radilo o totalnoj nekompetenciji? Mogao bih se dotaknuti i riječke industrije koja je bila podijeljena između HDZ i SDP stručnjaka. Svatko je imao svoju banku, svako je crpio svoje managerske kredite i sve su one bili uništene i to dva puta. To je bila prošlost koja nas je dovela u ovu situaciju. I sada ono najbitnije kada govorimo o Snagama. Masa riječkih stručnjaka najezdom ovih instant stranačkih terminatora napušta riječko zgarište. To se zove sječa riječkih mozgova.
Kada smo kod stvaranja novih, nikad mi u glavu nije išla ta poplava petaša u osnovnim školama. Nikada mi u glavu nije išlo to roditeljsko navlačenje s profesorima u gimnazijama oko ocjena te ispisivanje i upisi u privatne gimnazije. Nikad mi nije u glavu išlo spuštanje ulaznog praga za elitna tehnička zanimanja. Nikad mi u glavu nije išla ta pomama za studiranjem na privatnim fakultetima i visokim školama. Ili pomama za doktoratima ljudi koji, osim tog bezveznog papira, nikakav doprinos nisu dali znanosti. Nikad mi u glavu nije išlo da zapošljavaju podobnih, a ne naše najbolje pameti. Koji luđak stavlja prodavača padela na čelno mjesto luke? Znaju li oni uopće tko je glavi čovjek luke Rotterdam?
S jedne strane imate riječke mozgove, moje generacije koji su protjerani, a na drugoj strani imate riječku mladu elitu koja je isto tako otišla van jer ih naš obrazovani sustav i većina profesora ne mogu pratiti u brušenju njihove izvrsnosti. Koliko su stvari ovdje bizarne govori i činjenica da mi voditeljica projekta strategije razvoja tehničke kulture/zanimanja, bez tehničkog backgrounda, meni koji sam jedini instruktor industrijskog procesnog programiranja na nivou Hrvatske, daje lekciju o njihovoj pogrešnoj SWOT analizi. Kako Sveučiliste i srednje škole mogu biti Snaga ako sam ja jedini ”stručnjak” iz jedne vrlo važne industrijske discipline? A gdje su ti ostali stručnjaci ili instruktori u Rijeci? To vam je isto kao kada bi ja solio pamet profesoru Jonjiću i Poliću o razvoju njihovih disciplina. To su ljudi s kojim bi mi trebali ukrstiti koplje protiv Kopra ili drugih konkurenata.
Do sada imamo deset kandidata za novog gradonačelnika Rijeke. Svi oni imaju neke parcijalne ideje koje u biti nisu loše ako imate zdravi temelj ili barem cjelokupnu viziju razvoja i naravno Snage, kojih na žalost nemamo u Rijeci. Da se razumijemo, niti Waterfront nije loša ideja. Radi se samo o tajmingu i prioritetima. Kuću ne gradite od krova nego od temelja, a infrastrukturni projekti koji nisu dobro tajmirani ruše makro-ekonomsku stabilnost i crpe postojeću poreznu bazu. Drugim riječima postajate siromašni.
Vjerujete li, nakon svega što sam napisao, da neki kandidat može promijeniti postojeće stanje? Nakon 5 godina, u travnju, dajem svoj zadnji industrijski tečaj na koji su dolazili ljudi čak iz Njemačke. Moja generacija odlazi, a s njom znanje i vještine potrebne za reindustrijalizaciju. Politika i političari imali su dovoljno vremena da stvore uvjete za povratak riječkih mozgova i da zadrže našu nadarovitiju djecu. Ako su im prodavači padela važniji od pravih stručnjaka onda odanost prema rodnom kraju ima svoj vijek trajanja. Sa stručnim dignitetom se ne sprda.