Home Kolumne Denis Kuljiš: Potpomognuto samoubojstvo brodogradnje

Denis Kuljiš: Potpomognuto samoubojstvo brodogradnje

1355
0
Piše: Denis Kuljiš/Žurnalist

”Gazprom” je u Hrvatsku donio plin, ali što je donio g. Danko Končar, neobični lik iz neproničnih sfera ruske tranzicije i biznisa – ako ondje ima biznisa – koji je odjednom postao nezaobilazan faktor u hrvatskoj brodogradnji? Na prvi pogled nestručnog novinarskog promatrača, koji može i pogriješiti, čini se – ništa.

Končar je stigao u Hrvatsku s idejom da će novac uložiti u brodogradilište ”Brodotrogir”. Dopustili su mu da ga preuzme i počeli mu isplaćivati novac državnih potpora rezerviran za restrukturiranje brodogradilišta i njihovo pretvaranje u održive industrijske pogone.

Koliko je svojih para Končar ondje dao? To nije posve jasno, ali zna se da plaće kasne (neki dan bio je štrajk) te da se u škveri ne radi puno – gradi se jedan ledolomac, koji je preuzet iz Končareva finskog brodogradilišta ”Arctech”. ”Arctech” je bio u vlasništvu ruskog državnog holdinga koji ga je prodao Končaru, kad je Rusija stavljena pod sankcije, pa više nije mogla izvoziti na Zapad (čak ni ono što izgradi na drugom mjestu, jer kod sebe doma nisu sposobni našta proizvesti). Finsko tužilaštvo ima tu jake sumnje – oni tvrde da se po dokumentima iz kolekcije ”Panama Papers” koji su iscurili u javnost, jasno vidi da je Končar samo fronta, fiktivni vlasnik toga brodogradilišta koje i dalje posjeduje Kremlj.

Osim ruskog ledolomca, Končar u ”Brodotrogiru” vezuje i servisira jahte – otprilike polovicu toga pomorskog dobra u vlasništvu države on je (ako sam pravilno informiran) bez koncesije pretvorio od industrijskog u teren za turističku djelatnost. Novac za restrukturiranje, dakle, umjesto za razvoj brodogradnje, koristi za razvoj turizma dok se istodobno Kremlju, čini se, omogućuje da preko Trogira zaobiđe embargo. No, to nije sve…

Hrvatska je obećana zemlja ako poznaš prave ljude

Končar je s novcem koji je donio iz Rusije (ako nije upotrebio državna sredstva za restrukturiranje ”Brodotrogira”) kupio manjski udio u karlovačkoj tvrtku Adriadiesel d. d. To je bivša Jugoturbina u kojoj je Končar, još u socijalizmu, bio direktor, pa je zbog pronevjera osuđen na 12 godina robije. Normalno, vezan je za firmu emocionalno i ondje je sina namjestio kao direktora. Kako mu je to samo uspjelo? Više dionica od njega u tom poduzeću imaju ”Uljanik” i hrvatska vlada, zajedno 60%, dok su mali dioničari još i karlovačke komunalne firme (vodovod, kanalizacija, čistoća) te županijski – Dom zdravlja. Kako je moguće da je Goran Marić, ministar državnog portfelja, dopustio takvu koncentraciju vlasništva, koja omogućuje da se manipulira firmama u istom proizvodnom lancu? Lisica je tu angažirana kao konzultant za uzgoj peradi u hrvatskom brodogradilišnom kokošinjcu.

Budući da brodogradilišta koja u Hrvatskoj grade i popravljaju brodove, a to znači Uljanik grupa, u koji su ušli “3. maj” i remontni ”Viktor Lenac”, kao i vlastiti Končarev ”Brodotrogir” te ”Brodosplit” drugog privatnika na drugom kraju Kaštelanskog zaljeva, trebaju motore koji se proizvode i servisiraju u Karlovcu, novac koji ta brodogradilišta dobivaju od države kao poticaje, šalju se Končarevima, u ”Adriadiesel d. d.” odakle ih oni raspoređuju u skladu sa svojim potrebama. U tu su zahvalnu poziciju dospjeli tako što su kupili manje od 30% karlovačke firme! Zaista, Hrvatska je obećana zemlja ako poznaš prave ljude…

Čini se da Končar poznaje svakoga tko mu je potreban. Bivši istarski župan Jakovčić služio mu je kao predsjednik Nadzornog odbora one sumnjive firme u Finskoj (sumnjive finskom tužilaštvu, a ne meni). Tako je i zasnovao šemu po kojoj je trebao preuzeti Uljanik tako da mu ga vlada preda i plati milijarde kune (obično kupac kupuje, ali ovdje nije bio taj slučaj). On je bio spreman posuditi dvanestak milijuna eura, dio para koje mu od države pritječeu za njegove druge brodogradilišne poslove. U toj nakani da preuzme cijelu hrvatsku brodogradnju iako ga ne prati niti jedna banka, svesrdno ga je podržala uprava Uljanika, te politički gremij IDS-a koji je u dosluhu s ljudima u pulskom škveru. Od vlade jednoglasno su tražili da Končaru da brodogradilište i oko 150 milijuna eura za nastavak poslovanja, predložili joj da otpiše oko 660 milijuna eura garancija (zapravo akumulirani gubitak), prepusti hrvatsko-ruskom maheru pomorsko dobro u luci Pula i još za razvoj turističkih nekretnina u te njegovve neizvjesne poslove uloži još 200 milijuna eura. Dakle, uz sve što mu je Hrvatska ranije dala i prepustila – još milijardu eura i polovicu Pule. Što bi itko dobio zauzvrat? Budući da je Jakovčić u Finskoj primao 5000 eura mjesečno, ne treba sumnjati da bi izdašni Končar još ponekome osigurao tako veliku sumu para… Da, a propos, skupa s Uljanikom, Končaru bi pripala i ”Uljanik plovidba”, tvrtka-kćer koja posjeduje oko 200 milijuna eura brodovlja.

Končarevi, otac i sin Danko i Neven dominiraju hrvatskom brodogradnjom. Kako su to samo postigli?

Zašto su ujedinjeni Istrijani odabrali upravo Končara za svog šampiona? Zna li on graditi brodove i upravljati brodogradilištima? Nigdje nije demonstrirao tu sposobnost. Je li ekspert za turizam, što ga preporučuje kao turističkog nekretninskog devolopera? Zaista, ne zna se na kakvim se pothvatima obogatio – spominjao je jedino neke rudnike ferolegura u Južnoj Africi. Ima li iza sebe neki respektabilni kapital, poslovnu grupaciju, banke ili korporacije? Nitko ne zna tko su mu partneri, jedino finska policija tvrdi da je povezan s ruskim podzemljem. Ukratko, savršen poslovnjak za hrvatske dilove. Ante Nobilo mu je odvjetnik. Ivan Jakovčić prijatelj, a ima ih još puno takvih po Puli. Ali, pogrešno bi bilo misliti da je sve postigao zahvaljujući jedino istarskoj ”bazi”. Trogirsko brodogradilište uvaliila mu je Milanovićeva i Čačićeva vlada. ”Adriadieselom” ne bi mogao upravljati bez potpore g. Gorana Marića, ministra državnog portfelja, kvartirmajstora hadezeovske nomenklature.

Naposlijetku, kad vidiš taj kriminalno-maloumni komplot lažljivih istarskih političara koji svoje birače hrane prijesnim lažima (preko ”Glasa Istre” gdje Končar također ima oko trećinu vlasništva) moraš se prisjetiti jedne čuvene epizode iz grčke klasične povijesti… U doba peloponeskog rata između atenskih saveznika i gradova podložnih Sparti, jedna mala gradska republika u pograničnoj Beotiji, odlučila je iznevjeriti Atenu i zatražila pomoć neusporedive spartanske vojske. Spartanski kralj poslao im je kontingent koji se sastojao od – jednog vojnika. Smatrao je da će to biti sasvim dovoljno i pokazalo se da je bio u pravu te da je ispravno procijenio snagu saveznika i neprijatelja.

Zašto bi se i u Hrvatskoj vodili veliki energetski, ekonomski i politički globalni ratovi, kad je dovoljno da pošalješ jednog bivšeg robijaša, koji zatim može sam preuzeti cijelo gospodarstvo uz pomoć domaćih lupeža, koji jedva čekaju da im se izda komanda: Kradi!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here