Je li Danko Končar ruski biznismen u Hrvatskoj, ili hrvatski biznismen koji se obogatio u Rusiji? Možda i jedno i drugo…
Ima 76 godina, Zagrepčanin je, pravi, išao je školu sa Silvijem ”Silvekom” Degenom, koji kao predsjednik Kluba Zagrepčana ima patent na agramerštinu. Dankov otac bio je sveučilišni profesor, majka nastavnica. Završio je VII gimnaziju (u Križanićevoj), upisao ETF i diplomirao 1966. godine. Sve kako treba – da je još igrao vaterpolo u ”Mladosti” ili hokej u ”Medvešćaku” imao bi elitni AAA predikat. Zaposlio se ”Vjesniku” (održavanje u računskoj obradi podataka) i odslužio vojsku. Zatim se namjestio u karlovačkoj ”Jugoturbini”, velikom mašinskom poduzeću. Ondje je ostao pet godina i postao direktor inženjeringa. Završio je u zatvoru. Optužen je za gospodarski kriminal, primanje mita i pljačku državne imovine. Dobio je 12 godina robije. U Lepoglavi je proveo samo sedam godina, a morao je platiti i više od sto tisuća njemačkih maraka koje je, prema optužnici, izvukao na ime provizija. Pušten iz zatvora odlazi 1984. u Rusiju. Zatim se o njemu u Hrvatskoj nije čulo 19 godina.
Kad se opet pojavio, ispričao je da se obogatio na afričkim rudnicima rijetkih metala, koje plasira u svoje tvornice po cijelom svijetu. Počeo je investirati u zemljišta u Istri, gdje su ga pokušali prevariti (to je bila čuvena afera Cetinski), stanuje u Londonu, u Kensingtonu, te ima navodno portfelj od dvije milijarde dolara, a prije nekoliko godina kupio je ”Brodotrogir” od Milanovićeve vlade koja je bila presretna da se nekome uvali taj vrući krumpir (istodobno su prodali splitski škver domaćem biznismenu, tvorniščaru šarafa). Kako posluje ”Brodotrogir”? Od ugovorene investicije u brodogradnju (200 milijuna kuna) i u komplementarne djelatnosti (325 milijuna) realizirano je oko polovicu. Grade kemijske tankere od 50.000 tona, a veliki dio brodogradiišnog pomorskog dobra prenamijenjen je u marinu koja je, s obzirom na poziciju nasuproti gradskim zidinama možda najljepšu na Jadranu. Oko 300 radnika je viška. Firma se sad zove – ”Kermas Group”.
Je li Danko Končar jedini vlasnik kapitala kojim raspolaže i investira ga u svoje poslove? Nemoguće je u to proniknuti. U Rusiji, u načelu, stranci nikad ne mogu postati vlasnici velikog biznisa, nego su najčešće frontmeni ili vidljivi partneri, što je prikladnije nego da se pojavi neki oligrah pa se počne istraživati njegova prošlost, povezanost sa Solncevskim klanom ili uloga u ”aluminijskim ratovima”, ili sukobima oko nikla u Norilsku vođenim početkom devedesetih kad su trijumfirali Abramovič i Deripaska. Končar, pretpostavljam, nije produžena ruka Kremlja, ali da nema baš nikakve veze s Rusima, bilo bi vjerojatno pretjerano reći.
Kermas Group upravo je odabrana kao strateški partner – kupac – za grupu ”Uljanik”, koja se sastoji od pulskog škvera i riječkog brodogradilišta ”3. maj”. U Puli imaju 3000 radnika, u Rijeci oko 1700. Sva tri škvera zajedno približit će se poduzećima s najvećim brojem zaposlenih u zemlji – to su ”Konzum” i Zagrebački Holding, svaki s oko 11.000 radnika. Na tender za prodaju stigle su tri ponude – osim Končarove, ponudu je dao vlasnik ”Brodosplita”, Tomislav Debeljak, a drugu honkonški Bond Asian Ventures. To je privatna financijska korporacija kojom upravlja Gregory A. Duffell. Njegov CV ne bi se mogao više razlikovatio od Končareva – o Gregoryjevom poslovnom putu sve je poznato, a nikad nije bio u zatvoru. Bio je član uprave u divovskoj zrakoplovnoj kompaniji ”Emirates” i podigao visokotehnološke kompanije u Dubaiju, Maleziji i Tajlandu. Stigao je u Aziju iz Silicijske doline i smatra se pionirom uvođenja električnih vozila na Daleki Istok. Specijalnost mu je investiranje u startape i zrela poduzeća u oblasti transportra, tehnologije i nekretnina. Ali tko tu pozna Gregoryja? Nitko. Končara svi znaju, naš je, odavde, bez obzira što i koga zastupa. Tako su se isto hrvatski reptilski tabloidi okomili na onog bezveznjaka Antonija Alvarezu III, koji je u međuvremenu u svoju nevjerojatnu, zvjezdanu poslovnu biografiju upisao ”turnaround” nekoliku europskih kompanija s ukupnim dugom od gotovo 100 milijardi eura i oko 100.000 zaposlenih… Ali, miliji nam je bio naš elegantni šibenski poslovnjak Ante Ramljak, koji bi s promuklim glasom i rejbanicama mogao glumiti galeba druge dobi u narednom dalmatinskom filmu Nevia Marasovića. Već je zaoboravljen, osim zbog honorara koje je povukla njegova mala savjetnička armija.
Iz prodaje ”Uljanika” isključuje se, naravno, ”Uljanik plovidba”. To je firma koju su još koncem osamdesetih osnovala petorica namještenika – direktora – državnog brodogradilišta, pa u brodogradilištu počeli naručivati brodove, kojima će prevoziti teret. Bili su toliko uspješni da njihova tvrtka sa 35 zaposlenih sad posjeduje imovinu od 1,2 milijardi kuna – brodove izgrađene u ”Uljaniku”. ”Plovidba” mirno plove dalje. Sam ”Uljanik” u kojemu je, bez obzira na promjene režima, desetljećima direktorovao krupni dioničar ”Uljanik plovidbe”, Karlo Radolović, nije išlo tako dobro, što je živi dokaz da se s državnom firmom ne može uspješno poslovati kao s vlastitom, a to je pouka koju smo mogli upiti još 1966. gledajući tv-seriju Radivoja ”Lole” Đukića, ”Servisna stanica”. To je bila ”angažirana komedija” u kojoj direktor državne benzinske pumpe, inače konobar, iznajmi svom kuharu pokrajnji prostor za privatni restoran gdje će direktor raditi kao ober. Privatni biznis ide sjajno, a državni nikako – ovdje su ljubazni, a ondje, isti ljudi, smrknuti i neljubazni. Valjda se nešto slično dogodilo i u ”Uljaniku” koji se otišao Bogu na istinu, tj. u bankrot. I to usprkos državnim financijskim inijekcijama naročito lijevih vlada koje su firmu podržavale štiteći svoju širu koalicijsku političku bazu. Na kraju su naveli ”Uljanik” da preuzme ”3. maj” – nagovorili su brodolomca da spasava drugog utopljenika, na što su ovi pristali, jer su se na vrijeme pobrinuli za čamac za spasavanje. No, kao i na ”Titanicu”, nije ih bilo dovoljno. Ako je vjerovati izvješćima medija o najbogatijim Hrvatima, ti su se maheri ubrojili medju vodeće nacionalne tajkune s osobnom u stotinama milijunima eura.
Svi škverovi, radnici i njihove obitelji, birači, ubuduće će ovisiti jedino o Danku Končaru i svemu za što on stoji. Time se on svrstava u prvi red domaćih biznismena s ruskom historijom i kapitalnim pozicijama stečenim poslovnim djelovanjem u majci Rusiji. Osim Končara, tu je, primjerice, Sergej ”Serjoža” Gladeljkin.
Serjoža je Hrvat, ima našu putovnicu, a inače je Rus. Živi neupadljivo u Lukovom Šugarju. Vlasnik je kontrolnih udjela u građevinskom poduzeću ”Hidroelektra”, cestogradnji ”Konstruktor” i u ”Dalekovodu”, koji ima velike poslove po Skandinaviji. Gladeljkin je jako uspješan. Sigurno mu neće odgovarati što će Pelješki most graditi kineske, a ne preostale hrvatske (njegove) firme, pa čak ni austrijski ”Strabag” koji se žalio na odluku hrvatskog ministarstva o izvođaču radova. U vlasničkoj strukturi ”Strabaga” 26 posto ima Oleg Deripaska. Gladeljkin je dao ponudu za kupnju državnog hotela ”Pelegrin” i rezort u Kuparima (za 4000 gostiju) koji skoro trideset godina stoji kao ruina.
Sve više ruskih povratnika i dolaznika pokazuje interes za jedinu zaista produktivnu hrvatsku privrednu granu – turizam. Još ranije, lošinjsku ”Jadranku d. d.” koja ima nekoliko vila i hotela u uvali Čikat, snubio je Mihajlo ”Miško” Perenčević. On je također dvadesetak godina proveo u Rusiji postavši ondje iznimno krupan poduzetnik. Nije se predstavljao kao vlasnik investicionog kapitala, nego kao prijatelj i zastupnik ruskih poduzetnika koji su na hrvatsko tržište došli preko jedne privatne moskovske banke. Možda je bio previše skroman da se nagurava i pravi važan, ali ideja je bila sigurno njegova (možda i novac, tko zna) jer je u Čikatu još u socijalizmu imao svoju malu vikendicu, pa mu je ta uvala prirasla srcu.
”Miško” je bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, zadužen za tehniku, i u doba rata je sa Željkom Tomljenovićem, drugim pomoćnikom, pribavljao specijalnu opremu za resor. Obojica su radili preko MUP-ove firme AKD dok je dr. Gregurić bio predsjednik hrvatske vlade. Gregurić je za ministra unutrašnjih poslova doveo Ivana Jarnjaka, koji se s obojicom pomoćnika dobro znao od ranije, kao direktor tvornice TEP (Tvornica elektrotehničkih proizvoda) pa su ga, navodno, upravo oni i preporučili… Tomljenović je imao velikih naprilika zbog posla koji je tada obavljao. ”Spiegl” ga je razotkrio kao ilegalnog trgovca oružjem u Slovačkoj (tu se sad priča rastežekao trakavica i u njoj se pojavljuje onaj slovački biznismen koji je dobio hotel ”Haludovo” i svjedočio o nekakvim dijamantima u Petračevom procesu). Sve je završilo tako da je Željko napustio domaću scenu i prebacio se u Rusiju. Onamo je otišao i Perenčević. Puno kasnije vraćaju se u Hrvatsku kao, reklo bi se, jako bogati ljudi.
Tomljenović stanuje sa svojim šogorom Božom Biškupićem u velikoj ”dvojnoj” vili na imanju okruženom visokim, visokim zidom i nigdje se ne pojavljuje, a ”Miško” se ukazao kao broker u poslu na Lošinju, gdje je ubrzo izgrađeno nekoliko najluksuznijih hotela na Jadranu, dok se projekt golf-igrališta na susjednom Cresu malo zavukao… Njegova žena kupila je najpoznatiji holivudski restoran, ”Dan Tana’s” u Santa Monici, okupljalište filmskih zvijezda.
Pavao Vujnovac, direktor vukovarskog poduzeća nije Rus, nije se obogatio u Rusiji, nego u Slavoniji, i to u Vukovaru. Ipak je i tu bilo potrebno malo ruskog magičnog praha. Biznismen iz Osijeka koji je tek zašao u peto desetljeće, Pavo se je diplomirao ekonomiju u Osijeku (u 31. godini) i zaposlio se 2006. u Prvom plinarskom društvu u Vukovaru (prije toga vodio je jedan kafe-restoran u Osijeku). PPD je tada bio mikroskopska mađarska firma, dio njemačkog koncerna E.ON. Posjedovali su plinsku mrežu izgrađena kreditom od 17 milijuna eura. Posao nije išao nikako i Nijemci su se odlučili povući, spremni da ga skupa s kreditom uvale bilo kome tko ga želi preuzeti. Pristao je njihov voditelj financija i prodaje, Pavo, koji je 2010. postao vlasnik te firme. I dalje je poslovala traljavo – sve do 2015. kad je došlo do golemog obrata.
PPD postaje distributer ruskog plina najvećeg na svijetu poduzeća ”Gazprom”. Ministar gospodarstva i energetike bio je tada Ivan Vrdoljak, Vujnovčev stari znanac iz Osijeka, koji sigurno nije stavljao zapreke poslovanju vukovarske firme. I, te 2015. godine od zanemarivih 0,14 milijuna prihoda u opskrbi tzv. poslovnih korisnika, PPD naglo skače na 36,8 milijuna, a iduće na 49,4 milijuna. Glavni su mu kupci bili zagrebačka Gradska plinara (60%) i MET Croatia Energy Trade u vlasništvu mađarskog MOL-a i s njim povezanih vlasnika – dakle i firma koja posjeduje polovicu u državnoj korporaciji INA morala se za distribuciju po Hrvatskoj opskrbljivati jeftinim ruskim plinom preko PPD-a. Još 30 milijuna kuna PPD je te revolucionarne 2015. prometovao na opskrbi kućanstava. Ukratko, biznis je rastao strelovito, a iz njega je postupno istisnuta nacionalna kompanija.
Do 2009. godine isporuka prirorodnog plina iz Rusije išla je preko INA-e. Zatim se poslovalo s podružnicom Gazprom Swiss, na temelju kratkoročnih ugovora, a od ove godine na snazi je direktni ugovor, potpisan na 10 godina između ”Gazproma” i PPD-a o isporuci milijardu prostornih metara plina godišnje (ukupno 2,35 milijardi dolara). Ruske poslovne novine ”Komersant” pišu da to LNG na Krku čini izlišnim, jer ”na sjeverozapadnom Balkanu nema ozbiljne alternative ruskom plinu”. Aut Pavo, aut nihil.
Iz ovoga se nameće stotinu pitanja, ali u ovom kontekstu zanimljivo je samo jedno – kako se širio i kako će se dalje širiti Vujnovčev biznis? Do sad je kupio udio u luci Ploče i ondje izgradio svoj terminal za ukapljeni naftni plin (propan, butan), koji se odatle vozi vlakom, potrošačima u BiH i u Hrvatsku. Vujnovac je iste one dramatične 2015. preuzeo većinski udio u privatnoj željezničkoj kompaniji Adria Transport koja opskrbljuje, uz ostale, kutinsku Petrokemiju, gdje se svake godine vozi 700.000 tona sirovine, što je 7 posto ukupnog željezničkog prometa u zemlji, s poznatim rezultatom – oko 120 milijuna gubitka godišnje. Ne za isporučioce plina, koji se naplaćuju zahvaljujući garancijama države, koja u u PKK-u štiti 1,711 radnika i direktora Đuru Popijača, koji je bio ministar gospodarstva i energetike prije Vrdoljaka. Pavo je sigurno spreman da otpiše dug i pretvori ga u glavnicu firme, ako se država nekako obaveže da će sponzorirati tu nekomercijalnu proizvodnju nekakvim poticajima za kupnju gnojiva koje bi proizvodio domaći proizvođač od ruskog plina.
Tko je osim zagrebačke plinare i PKK veliki Pavin kupac? Hrvatska elektroprivreda, naravno, firma koja troši puno para da po medijima i na sportskim događajima reklamira svoj proizvod te podupire više od 2000 projekata, udruga i klubova, sve pod devizom – Više od struje!
Više od struje? Manje od struje. HEP je stvorio cijeli ekosistem donacija, bavi se razminiranjem, pomaže poplavljenima, nagrađuje napredne osnovce, daje Crvenom križu. Čuva baštinu, podupire kulturu, financira kazališta, Dubrovačke ljetne igre i Sinjsku alku. Jedino se ne bavi dobavom plina za svoje plinske elektrane, pa je odjel koji se ranije time bavio, gotovo posve zamro, a posao su preuzeli INA i sve više PPD. Struja je, normalno, stravično poskupjela. Jer potrošač ne plaća samo struju nego i – Više od struje! – sve one hvalevrijedne akcije kojima bi se u nekoj bolje uređenoj državi bavila nadležena ministarstva i druga državna tijela. A i profiti za sve one instant-milijardere iz energetskog sektora, koji su se stvorili u doba Sanaderove i Milanovićeve vlade (dok im ni sada ne ide loše) mora odnekud doći…
HEP se ne bavi jedino razvojem PROIZVODNJE struje nego je nabavlja iz uvoza, kao jedna od energetski najovisnijih država ne samo ”sjeverozapadnog Balkana”. Ne gradi termocentrale, ne gradi vjetroelektrane, nije sagradila ni jednu hidroelektranu, nego preko posrednika dobavlja ruski plin i viškove bosanske i crnogorske električne energije. A postojigomilu projekata koje su mogli pokrenuti u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini ili u Albaniji i na Kosovu, kao regionalni partner nekim većim europskim korporacijama. Ali, za to bi trebali ljudi s poduzetničkim kapacitetom, a ne tzv. partijaneri koji završe na visokim pozicijama u takvim šugavim
