Nakon 2 tjedna sapunice premijer Milanović je presjekao karte i napravio ono što je trebao napraviti ministar Linić odmah nakon što je izbila afera Šegon. Pokrivajući svog pomoćnika, ministar Linić je naštetio ugledu Premijera ali i cijele Vlade. Bez obzira što je ovaj kredit bio pokriven prijenosom vlasništva na odvjetnički ured, neosporna je činjenica da je ‘njegova firma’ od državne banke HBOR uzela kredit po povoljnim uvjetima. Demokratska praksa nalaže da svi oni koji imaju vlasničke udjele ili na bilo koji način sudjeluju u kreiranju poslovnih odluka u realnom sektoru ne smiju imati dodira sa javnim sektorom. To je i razlog zašto je poduzetnike u razvijenim zemljama teško primorati da se bave politikom. Ministar Linić pokrivajući svog pomoćnika pokazuje koliko se (ne)razumije u funkcioniranje demokratske vlasti koja mora biti transparentna i čista kao dječja suza.
Linić ima svoje norme i pravila ponašanja
Upravo ‘nesnalaženje’ ministra Linića u odnosu na ‘deset božjih zakona’ koji čine temelje demokratskih društava stavlja velike upitnike na njegov način funkcioniranja. Kada tome pridodamo društvo s kojim se okružio, prvenstveno njegove veze s kontroverznim poduzetnicima Kalemom, Marasom i Ježićem te njegova slavna izjava – ‘Krao bih pod određenim uvjetima’ (objavljeno u Jutarnjem listu siječanj 2001. godine), ne možemo se oteti dojmu da Linić ima neke svoje norme i pravila ‘lijepog ponašanja’ koji su dijametralno suprotni onome što je premijer Milanović govorio prije nego što je došao na vlast.
Koalicija se bavi sama sa sobom umjesto da riješava goruće probleme društva
U jednom svom prošlom komentaru na izjave ekonomskih analitičara o blagom rastu BDP u 2014 godini od 0.7% rekao sam da mi još nismo dotakli dno jer za taj rast ova vlada nije napravila nikakve dugotrajne strukturne reforme. Par mjeseci poslije ponovo smanjujemo prognoze i sada analitičari prognoziraju stagnaciju BDP ili čak blagi pad. Situacija koja se razvila oko Linića ali i oko nekih drugih ministara i Vladina nemoć da rješi goruće privredne i društveno-socijalne probleme neumoljivo upućuje na činjenicu da ova Vlada u nedostatku pravog koalicijskog sporazuma između stranaka Kukuriku koalicije posluje na principu suradnje interesnih grupa koje međusobnim kompromisima državu nastoje ‘voditi’ na ad-hoc principu sve 4 godine koliko im traje mandat.
SDP je najbolji od najgorih ali to nije dovoljno za uspjeh
Može Milanović govoriti kako je SDP najdemokratskija stranka na Hrvatskoj političkoj sceni ali kako voditi bilo koju razvojnu politiku za dobrobit cijelog društva kada se u toj političkoj močvari ‘Komadininom šalabahter-demokracijom’ uništava politički plularizam, gdje Obersnel u Rijeci postavlja HSLS-ovog Željka Glavana u nadzorni odbor Autotroleja zbog nekih starih dugova, kada se predizbornim koalicijama unaprijed dijele odgovorni i zahtjevni poslovi i položaji u zamjenu za 1 do 2 posto glasova , kada se Jakovčiću osigurava mjesto u EU parlamentu zbog ‘viših ciljeva’, kada na tisuće Kukuriku članova čeka na naplatu svojih potraživanja jer su držali ljestve svojim ‘šefovima’ itd, itd. Milanović upravo na tome mora tražiti uzroke neuspjeha svoje Vlade. Na primjeru Linića, Milanović mora pokazati odlučnost i spremnost da stavi interese hrvatskih građana ispred bilo kojih stranačkih interesa ili interesa interesnih grupa koje su mu ušle u Vladu.
Linić mora otići
Linić mora otići dobrovoljno ili odlukom Premijera Milanovića i sa sobom povesti svoje ljude jer to nije način na koji se može voditi politika za dobrobit hrvatskog društva i njenih građana. Milanović mora uništiti uzroke političke korupciju i političkog klijentelizama u SDP-u ali i u ostalim strankama jer bez toga nema napretka i prosperiteta hrvatskog društva. To mora učiniti makar potrošio i sljedeće dvije godine na trasiranje istinskih demokratskih načela i izgubi izbore. Hrvatska politika je bolesna i ako se Milanović i dalje bude ponašao kao SDP političar, a ne i kao državnik, šteta koju će napraviti biti će ogromna.
Die Hard Milanoviću za Hrvatsku (Boris Bradaric)
