Martina Dalić je bila ministrica financija u vladi Jadranke Kosor. Nakon poraza HDZ na parlamentarnim izborima novi, sada već bivši, ministar financija Linić imao je samo pohvale na način na koji se odvijala primopredaja ministarstva financija. Nakon slučaja Sanader, HDZ je trebao proći katarzu, i pretvoriti se u modernu stranku desnog centra. HDZ je trebao postati konstruktivna oporbena stranka koja će zakonskim prijedlozima i argumentiranim kritikama pomoći vladajućoj koaliciji da Hrvatska iziđe prije svega iz duboke društvene, a zatim i iz gospodarske krize. Na žalost zbog političkog populizma i nesposobnosti Kukuriku koalicije ta transformacija HDZ je otišla u neželjenom smjeru. ‘Hrvatska ne može podnijeti još jednu nespremnu vladu’, obrazložila je svoj izlazak iz HDZ bivša minstrica financija.
I bivši premijer Valentić je izjavio da su sve vlade do sada došle nespremne na vlast. To je jedna šokatna činjenica kada se uzme u obzir da recimo sklapanje jednog postkoalicijskog sporazuma u modernim liberalnim demokracijama traje mjesecima, ne računajući vrijeme koje su same stranke potrošile na svoje individualne izborne programe, a koji su faktički na razini akcijskih planova. Zakoni koji se donose na ad-hoc principu otvorili su pandorinu kutiju građanskih referenduma. Da li je vaš izlazak iz HDZ bio više programskog karaktera ili je bio više oko metodologije donošenja samog gospodarskog programa i razine razrađenosti?
Konačna točka našeg razilaženja je sigurno bila neodlučnost stranke u pogledu reformske agende nužne da se oslobodi potencijal za rast hrvatskog gospodarstva. Ta je neodlučnost meni bila sasvim nerazumljiva jer naša se zemlja nalazi u ovako dubokoj krizi upravo zbog višegodišnjeg izbjegavanja provođenja reformi. Sve smo već isprobali i državne investicije i tzv. projekte i rast potican domaćom potražnjom i tzv. brigu za radna mjesta kroz državnu zaštitu neefikasnih poduzeća i obećanja da će se hrvatska država pobrinuti za sve probleme i nedaće i iznimno skupe mjere socijalne politike prema pojedinim društvenim skupinama. I sada smo tu gdje jesmo. U pokušaju razbijanja te neodlučnosti i pokazivanja što to reforme jesu i trebaju biti razradila sam detaljno i jednu od mogućih reformi, one državne i javne uprave. Na to su me posebno potakle izjave predsjednika stranke kako će imati stručnu Vladu kada dođe na vlast. Međutim, stavljanje na stol prijedloga koji provlači koncept stručnosti i kompetentnosti kroz cijelu državnu i javnu službu nije baš izazvao oduševljenje, više strah od promjena. Ja se poslom ekonomske politike nisam bavila dva dana. Puno sam puta vidjela kako u trenutku kada treba početi provedba nestaje politička volja. Još jedan eksperiment takve vrste nije me zanimao. No, nema velike koristi od vraćanja u prošlost. Ja duboko vjerujem da treba gledati prema budućnosti, kako u osobnom tako i u društvenom životu. Reforme će se u Hrvatskoj sigurno provesti. Jedino je pitanje u koliko lošim financijskim i socijalnim uvjetima. A Hrvatska ima još nešto vremena da pokrene reforme i spriječi udaranje u zid nepodnošljivo visokog tereta duga.
Ministar Jakovina tek nakon 3 godine dolazi sa projektom komasacije (okrupnjavanjem poljoprivrednog zemljišta). Po nekim analitičarima izgubili smo 250.000 radnih mjesta u tom segmentu industrije zbog kašnjenja strukturnih reformi u poljoprivredi. Kao i u brodogradnji godinama smo trošili milijarde kuna na subvencije poljoprivrednim proizvođaćima a da nismo odredili kojem cilju težimo. Ako pogledamo recimo Nizozemsku, gdje je farmer 5 puta produktivniji od EU prosjeka i gdje se učinkovitom vertikalnom i horizontalnom povezanošću tog segmenta industrije , ostvaruje skoro 20% njihovog BDP, na koji način mi možemo konkurirati toj proizvodnji i gdje pronaći novac za strukturne reforme u poljoprivredi?
Ne bih se prepoznala kao stručnjak za poljoprivredu, ali mislim da još uvijek nismo odgovorili na pitanje što je nama poljoprivreda. Ja poljoprivredu shvaćam kao ozbiljnu industriju, ali u nas se ona često shvaća kao i područje intervencije socijalne politike. To se na primjer ogleda u minimalnoj površini za koju se mogu dobiti subvencije. Manjak novca ne bih danas prepoznala kao dominantan problem hrvatske poljoprivrede. Ona danas sudjeluje u zajedničkoj poljoprivrednoj politici što znači da je u prilici okoristiti se povećanjem subvencija koje će postepeno rasti prema iznosu od 2,9 mlrd kuna i taj će porast u prvom redu doći iz EU proračuna i u biti stvoriti prostor za oslobađanje dijela hrvatskih proračunskih sredstava. Štoviše, u subvencije se može preraspodijeliti 15% godišnjih sredstava iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj što je daljnjih tristotinjak milijuna kuna za subvencije, a preostali iznos iz ovog Fonda bit će dostupan za projekte. Međutim, konkurentnost poljoprivrede u značajnoj mjeri ovisi o kompetentnosti državnih tijela koja joj trebaju stvoriti okruženje za poslovanje uključujući i uvjete za okrupnjavanje zemljišta. E, tu onda nastaju problemi. Na primjer, koliko je meni poznato EK još uvijek nije potvrdila hrvatski Plan ruralnog razvoja temeljem kojeg se može povlačiti novac iz Europskog poljoprivrednog fonda pa onda mogućnost da se dio tog novca usmjeri u subvencije i dalje samo stoji kao mogućnost. Dakle, problem državne administracije. Poljoprivrednici se npr. susreću s problemima promjenljivih uvjeta zakupa državne zemlje. Dakle, opet problem državne administarcije i nejasnih uvjeta poslovanja koji se često mijenjaju. I tako dalje. Ponovo se vraćamo na tu reformsku agendu i potrebu da se različiti državni sustavi stvarno dovedu u red kako bi radili brže, kvalitetnije, a opet jeftinije. Reforme se zato ne smije promatrati izolirano, kao nešto što se provodi reda radi ili zbog eksternih pritisaka. One su stvarna gospodarska nužnost kako bi se pokrenuli razvojni potencijali u mnogim industrijama. I mislim da novac nije najveća prepreka za reforme. On je možda i najmanja. Stvarna prepreka su nedostatak političke volje, odlučnosti i uvjerenosti u viziju Hrvatske kao moderne tržišne ekonomije.
Vi ste podnijeli Saboru cijeli jedan ozbiljan paket prijedloga zakona strukturnih reformi državne i javne uprave. U društvu je nastala kriva percepcija u vezi strukturnih reformi. Njih se stavlja samo u vezu sa štednjom i rezanjem troškova, a ne u kontekst oslobađanja proračunskih sredstava za prioritetne investicije, recimo za strukturne reforme u poljoprivredi. Koliko su te strukturne reforme državne i javne uprave važne za poboljšanje naše makroekonomske ravnoteže? EU je upravo pojačala monitoring i sada se daleko dublje gleda u našu strukturu deficita i gdje on nastaje.
Reforme su glavno sredstvo za ostvarivanje nove makroekonomske ravnoteže i to na višoj razini dohodaka i standarda. Mislim da bi iskustvo Milanovićeve Vlade, koja se pouzdala u nadu da će se problemi nekako riješiti, svima trebao biti posljednji dokaz da puko održavanje postojećeg stanja podržano jedino mjerama porezne politike ne daje rezultate. Reforma državne i javne uprave što znači njezinu depolitizaciju, postavljanje rezultata rada i stručnosti kao temelja nagrađivanja i plaća državnih i javnih službenika uz obilno korištenje suvremene informatičke tehnologije je samo jedna od potrebnih reformi. Po mom mišljenju to je jako potrebna reforma jer se s urušavanjem državne i javne službe gubi sposobnost upravljaja državom. Međutim, paralelno s tom reformom potrebne su i druge kao što su privatizacija, pojednostavljenje zakonodavstva, smanjivanja ograničenja u poslovanju, promjene u zdravstvu i mnoge druge. Sve s jednim ciljem. Oslobađanje potencijala za rad, investiranje i poslovanje. Kako domaćih tako i stranih investitora. I ne mislim pri tom na državne investicije. Mislim na privatni sektor. A rezultati će biti vidljivi i u proračunu kroz snižavanje njegovih troškova, snižavanje deficita i konačno snižavanje ukupnog opterećenja i građana i gospodarstva.
Da li ste mišljenja da će ovakva vrsta EU monitoringa natjerati politiku na odlučnije djelovanje?
U nas se stalno pojavljuje taj eksterni pritisak kao motiv da se nešto napravi. I mnoge su se stvari u Hrvatskoj napravile radi ostvarivanja eksterno zadanih ciljeva. Međutim, Hrvatska bi ipak trebala početi pokazivati zrelost i sama prepoznavati i rješavati svoje ekonomske probleme. Mi nismo ušli u EU da nam ona bude tutor i jako će loše biti ako se stvari ovdje budu mijenjale samo pod pritiskom EU. To onda neće dati niti optimalne rezultate niti će dobro završiti. Reforme i sve ono što zagovara EU dat će rezultate samo ako to hrvatska politika shvati kao svoj unutarnji zadatak, kao svoj unutarnji motiv koji vodi uspješnoj državi.
Otpočeli su kordinirani napadi politike na Hrvatsku Narodnu Banku. Gospodin Marić is HDZ je išao toliko daleko da je ustvrdio kako HNB nije donijela niti jednu anti-recesijsku mjeru. Da li se slažete s tom njegovom konstatacijom? Da li u ovim uvjetima HNB može ući u monetarno otpuštanje (printanje novaca)?
To služi za skretanje pozornosti sa teških stvari. Narodna banka ima svoju ulogu u stabilizacijskoj politici i ona tu ulogu odrađuje. Kamatne stope na kunu su već dugo između 1 i 2 posto na godinu dana. Međutim, zbog visoke euroizacije HNB i Hrvatske instrumeti u monetarnoj politici su ograničeni jer kuna čini tek manji dio novčane mase. I to je činjenica našeg ekonomskog života koja se ne može ignorirati i praviti se u oblikovanju mjera monetarne politike da toga nema. Mi se zbog toga ne možemo u monetarnoj politici ponašati niti kao Poljska, a kamoli SAD. Eurozona je zato i stvorena da bi članicama pružila koristi velikog monetarnog područja. Treba znati da bez eurozone mnoge njezine današnje članice ne bi samostalno mogle provoditi recimo politiku monetarnog otpuštanja. Prije nekoliko tjedana HNB je intervenirala kako bi spriječila rast tečaja kune prema euru. To pokazuje što se zbiva kada u sustavu ima previše kuna. Kupuju se euri, tečaj slabi, a vrijednost obveza raste. Pa je HNB povukla suvišne kune. Kome u Hrvatskoj posljedice euroizacije još dan danas nisu jasne ne treba mu se dalje niti tumačiti već treba malo sam savladati osnove monetarne politike u maloj, otvorenoj i visoko euriziranoj ekonomiji.
Vi ste bili jedini koji ste glasovali protiv moratorija na švicarca. Kako vrijeme sve dalje odmiče izgleda da je Vlada ipak opekla prste na tome. Ministar Lalovac ne želi povećavati javni dug, a HNB ne želi da im se istope devizne rezerve, te se je loptica prebacila nazad na banke i dužnike. Kako vi gledate na ovu situaciju i gdje je rješenje ovog problema?
Zakonodavna intervencija u temeljne ugovorne i financijske odnose je kao lupanje maljem u staklani. Ostavlja ogromne štete, a država generirira duboke nepravde u odnosu na ostale dužnike, ali i druge sudionike na tržištu koji se svakodevno bore s nenadanim događajima. To običan građanin ne mora nužno razumjeti, ali oni koji vode državu moraju. Zato je u prvom koraku moratorij koji je stvorio zakon trebalo stvoriti dogovorom s bankama koji je po informacijama datim u Saboru bio na stolu. Međutim, u rješavanju ovog problema i dalje se ne želi jasno pokazati tko su dužnici u francima i kakva je njihova socioekonomska struktura. A bez toga se po meni ovaj problem neće moći pravedno riješiti. Jer identificiranje socioekonomske strukture bi jasno pokazalo tko su i koliko je onih koji su egzistencijalno ugroženi zbog jačanja franka. Po meni država se može angažirati samo u dijelu tih dužnika s ciljem zaštite njihove egzistencije i digniteta. Zadaća države je uvijek štiti ugrožene. I samo njih. Ali niti tu država ne može preuzeti cjelokupan trošak jer banke moraju snositi najveći dio kreditnog rizika. To je sastavni dio njihova posla i one od tog rizika ne mogu pobjeći. Država mora stvoriti mehanizme koji će se jednako primjenjivati na sve dužnike koji ne mogu vraćati kredite. Da li je to mehanizam zaštićenih najmoprimaca, državni stanovi ili nešto treće to mora odlučiti Vlada. Ali to je njezina zadaća. Na primjeru ovog problema stvoriti rješenja koja će se uvijek primjenjivati kada se netko suoči s egzistencijalnim problemom zbog nemogućnosti vraćanja kredita i to bez obzira u kojoj je valuti taj kredit uzet. Svi ostali koji su uzimali kredite u francima za kupnju druge ili treće nekretnine, investicije u apartmane i sl. moraju rješavati sami s bankama kroz različite mehanizme. Država tu samo može biti posrednik koji će svojim autoritetom cijeli proces voditi prema kraju.
Vas su u bivšoj stranci optužili da ste zaštitnik neoliberalne politike. U nekim stručnim krugovima se govori da su SDP i HDZ po gospodarskoj politici lijeve populističke stranke. Ostavlja se dojam da danas u Hrvatskoj nema niti jedne moderne stranke desnice, koja će voditi modernu i odgovornu desno orjentiranu gospodarsku politiku. Irska i Španjolska su primjer jedne takve odgovorne politike. Kako vi vidite Hrvatsku u sljedeće dvije godine i da li nam prijeti bankrot s prestankom monetarnog otpuštanja?
Ukoliko Hrvatska dočeka kraj razdoblja niskih kamatnih stopa s ovako velikim ekonomkim problemima i općenito ekonomskom situcijom u kojoj se ne vidi perspektiva tada joj prijete velike opasnosti. Velike opasnosti u smislu naglog porasta tereta duga koji bi s obzirom na već postojeću razinu zaduženosti mogao postati neizdrživ. Premije rizika koje su sadržane u kamatnim stopama koje plaća država su visoke, puno više od nama sličnih država. Zato je na slijedećoj Vladi, ma čija god ona bila, ogroman zadatak. Zadatak pokretanja reformi i odlučne ekonomske politike koja će pokrenuti ekonomiju i pokazati tržištu da rizičnost Hrvatske pada. Naime, pad rizičnosti Hrvatske u očima onih koji joj posuđuju novac, pad premije rizika je jedini način da cijena zaduženja koju plaća Hrvatska ostane na sadašnjim razinama u trenutku kada kamatne stope u Europi počnu rasti. A to zahtijeva odlučan i uporan rad iduće Vlade od prvog dana. Primjer Grčke svakodnevno svjedoči da na tržištu nema milosti i toga treba biti svjestan danas. (Ri Privredni Barometar: Razgovarao – Boris Bradarić)
