Možemo li tvrditi da u Hrvatskoj pored stečajne, cestovne, prosvjetne, carinske, sportske, komunalne, građevinske i tko zna kojih još, postoji i jedna ključna, od koje sve proizlazi, a to je ta famozna politička mafija? Srpske građane na to je još davne 2007. godine upozoravao lider Liberalno demokratske partije Čedomir Jovanović. Imao sam polemiku sa svojom suprugom, koja ima jako negativno mišljenje o premijeru Plenkoviću. Na moje pitanje ima li ovog trenutka netko bolji tko bi mogao voditi državu nakon Karamarkove domovinsko-ustaške koalicije, ili Milanovićeve Kukuriku vlade s krajnje neozbiljnim izbornim programom Plan 21, slegnula je glavom i rekla da ne vidi nikoga. Hm…zanimljivo. Znači uvijek biramo najbolje od najgorega!
Nekada davno, “ruling” elita imala je radikalne poteze u očuvanju vlasti. Služili su se metodom “siječe mozgova”. Pobij svu inteligenciju u državi ili u blažem obliku, pošalji ih u izgnanstvo i stvar je riješena. Danas se naša “elita” služi “humanijim” metodama za postizanje svojih ciljeva. Dovoljno vam je da napravite takav politicki sustav u strankama koji će osigurati sanitarni koridor oko hrvatske inteligencije i onemogućiti im pošteni politički pluralizam. Danas sve hrvatske stranke njeguju politički “korporativizam” koji je preslikan od SKJ-SKH. Predsjednik starnke najvažnije odluke o stranačkim i državnim politikama donosi uz raspravu s čelnicima “zaštićenih interesnih grupa” koji imaju jaku političku bazu iza sebe. Politički korporatizam podrazumijeva hijerarhiju grupa na čijem je vrhu predsjednik stranke a povlašteni interesi zaštitnih interesnih grupa, koje predstavlja njihov čelnik, osiguravaju poslušnost mnogobrojnog članstva. Kad premijer Plenović govori o stabilnosti vlasti, kao što govori i nas župan Komadina, onda njih dvojica misle da su sve interesne skupine i njihovi čelnici zadovoljni i namireni.
Za razliku od političkog “korporativizma”, politički “pluralizam” je sustav u stranci gdje postoje brojne konkurentske, takmičarske interesne grupe koje vrše stalan korektivni pritisak, i imaju ogroman utjecaj na responzivnu i odgovornu vlast, ili vodstvo u strankama. Niti jedna elita u pluralizmu ne dominira u svim stranačkim slojevima, niti u društvu, i to je proces u kome se onda vrlo lako formiraju nove progresivne grupe. To je sustav u kojem imamo jednu višeslojnu pluralnu strukturu u kojoj se smijenjuju, rađaju i medusobno takmiče idejama i rješenjima različite interesne grupe na političkom tržištu.
Za razliku od političkog korporativizma, gdje čelnici interesnih grupa samo grčevito brane svoju stečenu čelničku poziciju, bez obzira na njihov kapacitet, u političkom pluralizmu čelnici grupa nastoje nametnuti ideje i rješenja svojih članova i dokazati ih u praksi kao najbolja moguća. Za razliku recimo od Komadine i Obersnela, čelnici interesnih grupa u političkom pluralizumu nisu bogom dani. Politički neuspjesi ili krive politike i rješenja sa sobom nose i odgovornost. Ima li bilo kakve suštinske razlike između bilo koje stranke u Hrvatskoj? Mislim da nema. Anti-sistemska stranka Živi zid poklala se je oko jedne plaće. U novoj političkoj stranci START, nakon neuspjeha na izborima, članstvo je preko SMS obavijestilo predsjednicu da napuštaju stranku. Sjećate se još noćnih tajnih razgovora Milanovića s nekim članovima MOST-a u razbijanju te opcije i nasilnom stvaranju većine u Saboru. U političkom korporativizmu svi imaju svoju cijenu. Svi su potkupljivi, a svjetonazor je samo floskula za običan puk.
Vratimo se sada na Plenkovića i bivšu ministricu gospodarstva Dalićku i takozvanu Borg grupu. Ja osobno, kao premijer, u takvom važnom trenutku za državu, nikad zbog političke i medijske hajke ne bi tražio od svog najkompetentnijeg ministara da podnese ostavku. Tko je trebao pisati zakon o “strateškim kompanijama “ u trenutku kada takva kompanija sa sobom u provaliju povlači cijelo hrvatsko gospodarstvo? Polupismeni saborski zastupnici koja svoje mjesto u Saboru mogu zahvaliti manipulacijama u izbornim procesima osnovnih staranačkih organizacija, pa preko “šalabahter” demokracije (dogovaranjem ispod stola) , osiguravaju svoju poziciju u vrhu stranke? To je taj politički“korporativizma” o kojem sam pričao u početku ovog teksta. Gospođa Dalić iza sebe nema pod kontrolom ogranke ili županijske organizacija kao jedan Kalmeta ili Komadina. Ono što ona ima vlastodršci samo koriste kada voda dođe do grla. Isto tako je i s Zdravkom Marićem ministrom financija. Čovjek bez političkog izbornog kredibiliteta vodi posao jer se u političkom korporativizmu takvi kadrovi ne stvaraju, za razliku od političkog pluralizma. Alberto Kontuš ili Edi Kučan sigurno nikad ne bi postali direktori da se njihove firme ne raspadaju po šavovima.
Čitao sam inteviju u JL sa gospodinom Stierom pa citiram: “Problemi s kadrovima su odraz jednog dubljeg političkog problema, odnosno, problem politike koja nije u prvi plan stavila borbu protiv klijentelizma. To, naravno, ne znači da u nekim segmentima nije bilo dobrih rezultata u borbi protiv korupcije. Vidimo da je policija tu postigla neke značajne rezultate. Ali u političkom smislu, klijentelizam kao društveni fenomen i kao politički problem nije stavljen u prvi plan, nego je od lipnja 2017. u prvi plan stavljena stabilnost vlasti i u tom kontekstu je napravljena koalicija s HNS-om i SDSS-om, suradnja s Milanom Bandićem i nekolicinom zastupnika koji su izvorno izabrani na listi SDP-a.”
Recimo da se gospodin Stier upusti u unutrastaračku borbu za poziciju predsjednika HDZ s pozicije političkog “korporativizma” koji je default sustav u svim hrvatskim strankama. Šta Hrvatska tim dobiva? Apsolutno ništa. Taj hrvatski politički “korporativizma” sobodno možemo nazvati hrvatskom političkom mafijom. Možda su Stierove ideje časne, ali način na koji se dolazi na položaj u konačnici trasira put u još gore stanje cijele nacije. Imao sam prilike sjediti u avionu s Domagojem Miloševićem i Mirom Kovačem koji su odveli HDZ-ovu zlatnu mladež u službeni posjet Kraljevini Nizozemskoj. Nemam ništa protiv tih mladih ljudi, ali pomisao na sustav u kojem će oni biti odgojeni i koji će oformiti njihov karakter političara, bez dana radnog staža u realnoj privredi je zastrašujuća. Možda bi bilo bolje da se ti mladi ljudi prodube u proces donošenja političkih odluka nizozemskih političara, i kako je organizirana hijerarhijska struktura nizozemskih stranaka. Slušajući upute ova dva političara, koji su izrasli iz ovog nakaradnog hrvatskog sistema, definitivno će izbrisat Hrvatsku i ovaj narod s lica zemlje. Ostat će samo uspomena na narod s crveno bijelim kockicama koji su u finalu svijetskog prvenstva igrali s moćnom Francuskom.
Za Hrvatsku bi bilo najbolje da Stier postane predsjednik HDZ-a, a da Plenković bude lider HDZ, te da se uhvati posla predsjednika hrvatske Vlade. Ključna stvar za budućnost Hrvatske je razmonitirati politički “korporativizan” u strankama. Na žalost zbog podrške koju uživa HDZ u hrvatskom narodu, resetiranje Hrvatske jedino je moguće ako se prvo resetira HDZ. SDP, i svi njegovi dosadašnji privjesci , su dokazali da nema suštinke razlike u vođenju stranke i države. MOST koji se pozivao na njemačku demokratsku praksu još više je udaljio hrvatsku inteligenciju iz hrvatske politike. Ulaskom u vladajuću koliciju, i to dva puta, a da se nije dogovorio obavezujući program rada Vlade po svim ministarstvima , što je demokratske praksa na koju su se pozivali, najvjerovatnije su potjerali iz domovine desetke tisuća onih koji su mogli osigurati prosperitet naše domovine. Na sljedećim stranačkim izborima novi predsjednik HDZ mora birati između starog HDZ i propasti Hrvatske, ili novog HDZ i početka oporavka nacije. Trećeg izbora tu nema.
Pa da politicke mafije … a koji su ovi mafijasi?
1. Najopasniji, najbrutalniji i najprofesijonalniji su mafijasi crvene ruske armije
2. Vrlo opasni su ruski KGB spijuni
…
6. slovenaci su najsvinijeni
…
10. Amaterska liga su talijani, crnugorci, albanci, …