Za svoj premijerni nastup Kazališna družina Mašina igre odabrala je vrlo hrabru i izazovnu monokoreodramu ‘Pod naponom’, u izvedbi riječke glumice Andree Slame. Slama nas u svojoj monodrami vodi kroz bolni proces prevladavanja traume. Nakon odličnih kritika predstave prenosimo intervju u kojem nam otkriva svoje planove.
Kako ste došli na ideju predstave «Pod naponom» u produkciji Teatra Mašina igre čija se premijera održala prošli mjesec u zagrebačkom KNAP-u?
Moram priznati kako je proces stvaranja ideje za predstavu “Pod naponom” trajao prilično dugo. Sve je krenulo iz moje dugogodišnje želje da radim na Dorfmanovom tekstu “Smrt i djevojka”, međutim okolnosti za rad na tom tekstu nisu mi bile naklonjene. Odlučila sam prvo «izvući» lik iz tog djela te ga pobliže istražiti, kao i samu temu drame koja je pisana po uzoru na tadašnje događaje i političku situaciju u Čileu. Pri samom istraživanju pojavljivale su se i otpadale istovremeno različite ideje. Kolegica Nataša Antulov sa kojom sam u samom početku radila na ovom istraživanju predložila mi je da uzmemo u obzir i Kroetzov libreto “Request Concert”. Tu se zapravo počela rađati slika onoga što je danas predstava “Pod naponom”. Inspirirana strahotama diktature, politike i ljudske psihologije, osjetila sam potrebu za spajanje teme koja me jako intrigirala s neverbalnim načinom igre.
Je li za glumicu izazov odreći se klasičnog dramskog govora i postaviti tijelo u dinamičku funkciju tijekom cijele izvedbu?
Ipak je u ovoj predstavi riječ o vrlo zahtjevnom scenskom pokretu. Apsolutno je veliki izazov, pogotovo u kontekstu predstave. Scenski pokret neizostavan je dio svake predstave, no budući da se do ovog projekta nisam bavila primarno scenskim (plesnim) pokretom, i to u formi monodrame, mogu reći da je «Pod naponom» za mene bio ogroman izazov. Željela sam istraživati svoje glumačke sposobnosti kroz tjelesni izričaj jer je priča prepuna emocija koje junakinja nosi sa sobom i u sebi, a neke je doista nemoguće verbalizirati. Tu se tijelo nametnulo kao instrument za ono što bismo zapravo trebali izgovoriti. Tijekom procesa sam tako osvještavala tijelo na puno izravniji i širi način nego što sam dosad imala priliku.
Koji aspekti priče koja prikazuje čileansku djevojku iz vremena Pinochetove diktature u bolnom procesu ponovnog stjecanja identiteta i prevladavanja trauma nastalih stravičnom psihofizičkom torturom su vam bili važni u kontekstu razumijevanja od strane publike?
Smatram bitnim govoriti o ovakvim i sličnim temama, a ne im okretati leđa i stvarati tabu od njih. Nažalost, danas su još uvijek silovanje, ratni zločnini, odgovornost politike za iste, tabu tema. Teme kojima se pristupa vrlo oprezno i sa svojevrsnom zadrškom. Publika reagira na priču poistovjećivanjem s junakinjom, njenom snagom u osobnoj borbi, odnosno u borbi za istinom. Drugi se pak osjećaju sudionicima, nepristranim gledateljem i sl. Ono što smo na kraju zaista željeli prenijeti je da se treba boriti za sebe, svoja prava, otvoriti oči i ne izbjegavati ovakve teške teme. Jer kada se sve zbroji i oduzme podjednako smo krivci koliko smo i žrtve. Iz ovako strašne priče trebamo svakako učiti i kao društvo i kao pojedinci.
Za naše prilike su ove teme i izvedbe na granici kazališta i performansa nisu svakodnevnica. Smatrate li to prednošću u teatarskim okvirima?
U realnosti to je dvosjekli mač. Publika svakako nije navikla gledati ovaj tip predstava. No, upravo time se Mašina igre također želi baviti. MI: smatramo to prednošću. Želja nam je promovirati i pokazati publici kako bi trebala ne izbjegavati alternativnu vrstu predstava i teatra. U eurospkim razmjerima aleternativna scena je prisutna, vrlo tražena i posjećena. Treba raditi i istraživati u vremenu u kojem živimo.
Ovom predstavom najavljen je i početak rada nove teatarske družine Mašina igre čija ste članica. Čime se vodi družina i koji su joj planovi?
Mašinu igre osnovali smo glumica Paola Slavica i ja u želji za otvaranjem pitanja, a ne nužno pružanjem uniformiranih odgovora. Za nas, kao što samo ime kaže, je bitno razbijanje kodova, ispitivanje svih elemenata procesa, istraživanje koje vodi iz poznatog u nepoznato, eksperimentiranje koje otvara nove horizonte. Plan je svakako vrlo pažljivo i odgovorno izabirati izazovne teme kojima se treba baviti na secni. Smatramo itekako važnim teme koje se bave današnjom pozicijom žene u društvu – od društvenog, socijalnog, političkog, seksulanog, etičkog statusa žene te prava na automnost žena na rad i izražavanja. Nadalje, velika nam je želja, a to nam i stoji na tematskom planu, organizirati seminare i radionice kao dodatnu edukaciju naših budućih suradnika, kao i svih onih koji nas žele pratiti.
Kad možemo očekivati predstavu u Rijeci?
Nadam se vrlo uskoro, dogovori su u tijeku. Jako se veselim igrati u Rijeci, kući. Kada gostovanje bude u tančine dogovoreno prvi ćete znati.
Što novoga spremate i gdje vas se sve može vidjeti?
Kuha se kuha, no nemamo namjeru štancati projekte i raditi stvari na brzinu jer nam je proces uistinu važan. Za sada ću samo reći da smo sljedeći projekt zamislili kao futuristički prikaz žene u žanru komedije. Iz sadašnjosti se osvrćemo na ono što nam se već dogodilo i upozoravamo na ono što je vrlo moguće. Otvaranjem različitih žanrova želimo proširiti prostor izvođenja i publike. Za sada nas se može vidjeti u Kulturnom Centru Peščenica u Zagrebu i to već ovaj vikend, 20.04. s početkom u 20.00 sati. Svi detalji mogu se pronaći na Facebook stranici Teatra Mašina igre i stranicama KNAP-a. U međuvremenu dogovaramo nastupe po festivala, i skorašnji dolazak u Rijeku.
https://www.youtube.com/watch?v=5wW5VMmrBvg