Home Sport INTERVIEW Snježana Pejčić: Nisam ogorčena ali razočarana jesam…

INTERVIEW Snježana Pejčić: Nisam ogorčena ali razočarana jesam…

1242
0
pejcic
Snježana Pejčić

Uz Snježanu Pejčić vrlo se često veže epitet „prva“. Na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. nastupila je prva od svih naših sportaša i, budući da je u zračnoj pušci osvojila brončano odličje, dobila je i prvu medalju uopće dodijeljenu na tim Igrama. Prva je u Hrvatskoj, još u rujnu prošle godine, ostvarila i olimpijsku normu za nastup na OI u Rio de Janeiru 2016. podine. Postavivši na Svjetskom kupu u korejskom Changwonu svjetski rekord u trostavu opet je, eto, prva. Prva s 463 kruga u finalu…

Taj svjetski rekord u trostavu nas promatrače je pomalo zatekao. Vas zasigurno nije. Spadate li vi među one sportaše koji i na treningu dostižu vrhunske rezultate, pa i svjetske rekorde, ili vam za to ipak trebaju posebni uvjeti, natjecateljska atmosfera i sve što ona donosi?

Ne, ne trebaju mi za rekorde velika natjecanja. Kod mene i treninzi i manja natjecanja mogu biti mjesta na kojima pucam zaista dobro. Drago mi je samo što to mogu preslikati i na velika natjecanja.

Hoćete reći da ste na treninzima već pucali rekordne rezultate?

Nisam jer nemamo takvu koncepciju treninga i skoro nikad ne radimo simulaciju natjecanja. Naročito ne finala jer to, dakako, nije ni moguće. No, neki rezultati treninga, osnovne serije i u zračnom i u malokalibarskom oružju, bili su mi na razini ili čak malo bolji od osobnih rekorda.

Još se sjećamo vaše olimpijske bronce iz Pekinga u gađanju zračnom puškom. No, posljednjih godina, uključujući i nastup na Olimpijskim igrama u Londonu, puno ste bolji u gađanju malokalibarskom puškom. Što je uzrok tome?

Uzrok je – sazrijevanje. I to najviše u streljačkom smislu. Mali kalibar je puno zahtjevnija disciplina od zračnog oružja, i tehnički i fizički. Većina strijelaca dočeka to sazrijevanje oko 30. godine života, pa eto, tako sam to, izgleda, dočekala i ja.

Nastup na Igrama u Riju 2016. osigurali ste još prošle godine. Sudeći prema vašoj trenutačnoj formi opet će se isplatiti doći rano ujutro na olimpijsku streljanu…

Rio mi je još zaista predaleko i ne razmišljam o njemu. Ustvari, sad razmišljam jer je ovo, valjda, već deseto takvo pitanje u posljednjih tjedan dana. Ali, ne opterećujem se još, previše je vremena i velikih natjecanja do Rija.

Koliko vas opterećuje ili ne opterećuje to što vas u medijima već proglašavaju kandidatkinjom za olimpijsko zlato?

Ha-ha-ha, čula sam da ću osvojiti srebro, izgleda da sam se sad popela jednu stepenicu više… Ma, kakvo opterećenje, gdje bih stigla kad bih se brinula o tome što tko misli i predviđa što ću osvojiti! Nas je u streljaštvu zaista previše da bi takva predviđanja imala smisla. Mislim da smo jedini sport gdje u svakom trenutku čak 40-ak žena konkurira za medalju, pa vi sad vidite koliko je zahvalno bilo što predviđati.

Što se od Olimpijskih igara u Pekingu promijenilo u vašem životu, uvjetima treninga…?

Dobila sam posao u Hrvatskoj vojsci i stan od grada. To je to. Uvjeti su isti kao i prije, sponzore još uvijek nemam.

Kakav je, zapravo, vaš status u Hrvatskoj vojsci i obaveze prema Ministarstvu obrane?

Nedavno smo potpisali nove ugovore s Ministarstvom prema kojima smo sada pričuva. Dakle, dobivamo novčanu naknadu, ali nemamo pravo na socijalno i mirovinsko i osiguranje, što smo dosad imali. Što se tiče obaveza, to je jedino sudjelovanje na svjetskim vojnim igrama.

Mislio sam da držite i nastavu gađanja vojnicima…

Ne, to zasad od mene nisu tražili, iako ne bih imala ništa protiv. Dapače!

Nedavno ste od Grada Rijeke dobili novi prostor za trening. Kako ste njime zadovoljni? Mislite li da ste u nekoj drugoj sredini mogli imati bolje uvjete?

Ovo „… dobili novi prostor za trening“ zvuči bolje nego što situacija uistinu jest. Moj klub je morao napustiti svoje prostorije u kojima smo radili od osnivanja, i budući da da nismo mogli dobiti od Grada drugi prostor, sada dijelimo gradsku streljanu s još četiri kluba. Nije najsretnije rješenje, nadamo se da je privremeno, ali… Nekako ne vjerujem u to. Sigurna sam da bih negdje drugdje imala bolje uvjete, ali što je, tu je…

Koliko košta jedna vaša sportska godina, s pripremama, natjecanjima i putovanjima?

Puno. Samo natjecanja na koja idem koštaju oko 100.000 kuna. Na municiju, opremu, pripreme i dodatne troškove se utroši skoro još toliko. Možda to ne izgleda puno u odnosu na neke druge sportove, ali kad nemate sponzore, a sredstva koja imate su ograničena… Nije malo i, nažalost, uvijek nedostaje novca.

Sport je trenutačno u Hrvatskoj u poprilično nezavidnoj situaciji. Kako ocjenjujete status streljaštva, kao jednog od naših najtrofejnijih sportova?

Streljaštvo je kod nas kategorizirano kao ‘mali sport’ i ne postoji ništa što će ga svrstati u kategoriju ‘velikih’. Mislim, nakon što imate olimpijsko zlato, a još uvijek se borite za odlaske na najvažnija natjecanja, jasno vam je da se stvari vrlo vjerojatno neće promijeniti.

Ovdje mislite na nedavni neodlazak Giovannija Cernogorza na Svjetski kup u Meksiko zbog problema s dozvolama?

I na to, što je veliki propust i svojevrsni skandal, ali i na to da sam, primjerice, nastup na Svjetskom kupu u Koreji morala plaćati iz svojeg olimpijskog programa – i tako potrošila velik dio tih sredstava – a bilo bi za očekivati da mi to plati savez.

Osjeća se u vašim odgovorima određena doza razočarenja, pa i ogorčenja. Jeste li ogorčeni ili samo razočarani?

Nisam ogorčena. Razočarana jesam, ali to mi je već postalo normalno. Ironična sam jer znam da se ništa neće promijeniti u statusu streljaštva sve i kada bih do kraja karijere osvajala samo zlatne olimpijske, svjetske i europske medalje. Ne bi se ništa promijenilo ni u medijima, gdje uopće nije vijest kad, primjerice, osvojimo nacionalno prvenstvo ili kup. U loptačkim sportovima to je uvijek velika vijest i ima takav tretman.

Razmišljate li o životu nakon sportske karijere? Ostajete li u sportu?

Željela bih ostati u sportu. Tu sam već 20 godina i ne mogu ni zamisliti da bih radila nešto drugo. Dobra stvar u streljaštvu je ta što nam karijera ne ovisi o životnoj dobi kao u većini drugih sportova. Može se biti u svjetskom streljačkom vrhu i s 40 godina, tako da… No, još uvijek mi je na pameti samo pucanje.

Mislite li da bi u klubovima i savezima trebalo biti više bivših vrhunskih sportaša?

Nije nužno da vrhunski sportaš kasnije bude i vrhunski trener. Zapravo, to uopće nije pravilo. Voljela bih biti trenerica, ali samo ako bi se pokazalo da mogu biti dobra trenerica i ako bih se u tom poslu dobro osjećala. Trenutačno mi se nekako više čini da bih bila uspješnija u poslovima vezanima uz organizaciju, natjecanja, reprezentaciju…. No, rekla sam već, to mi se još uvijek čini jako dalekim…(Olimpijci.hr – Marin Šarec)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here