Da, nema u obitelji kao ni u društvu teme koja se neće vraćati i vraćati dok se ne raščisti. I umjesto da se bavimo napretkom i opipljivim životnim temama bolesne i bolne današnjice, mi se bavimo takozvanom poviješću.
Raščišćavamo ono što ne želimo raščistiti. To, kao svi znaju, svi možemo bla -bla o temi. Rade to i oni koji nisu nikada taj period proučavali, nikada se barem malo informirali o tome. Uvijek smo na istim pozicijama, nikad ništa ne naučimo, nikad ne prihvaćamo argumente drugih. Zato ćemo se do beskonačnosti vrtjeti u krug ili tapkati na mjestu.
Imao sam “privilegiju” upoznati sve totalitarne režime koje je Europa iskušala u dvadesetom stoljeću i čije ožiljke još danas ta Europa nosi. Ne usudim se uspoređivati koji je totalitarizam gori, svi su užasni.
No, ova saga o komunistima koji su bili samo antifašisti je degutantna. Sve drugove koji su u Puli nešto značili dobro poznam ili sam poznavao (sada su neki pokojni). Svi su bili zadrti i zatucani komunisti.
Iz Pule je otišlo podosta stanovnika. Nisam sklon brojati i navoditi kojeg su roda bili. Bili su Puležani, Istrijani vrijedni radišni i tihi ljudi. Rad je bio nužan za preživljavanje, rad se cijenio, radom se ponosilo. Biti tiho je predstavljalo životnu sigurnost, barem se tako mislilo. Prema kasnijim revizijama iz Pule je otišlo “dobrovoljno” preko 85 posto njenih žitelja. Sjećam se tih odlazaka parobrodom TOSKANA. Bili su to odlasci bolni i traumatski. Odjeća, hod i izraz lica bili su isti kao i izgled izbjeglica 45 godina kasnije iz Vukovara. Razlika je bila jedino što su ovi zadnji imali najlon vrećice, dok su 1947. nosili zavežljaj.
Da, nitko ih nije tjerao, kao što neće trebati tjerati Srbe poslije groznog ubojstva nedužne dvanaestogodišnje Aleksandre Zec.
Winston Churchill 23. 07. 1945. iako je izgubio izbore, ali je još na dužnosti premijera piše Staljinu; “Molim Vas, vidite što Vaši Slaveni rade u Istri i da me informirate o sudbini nestalih osoba. Iz Trsta 2210 nestalih, iz Pule 989 nestalih…”.
To je bilo za vrijeme prvog “oslobađanja” pa se nije imalo što čekati poslije odluke da će Istra pripasti Titovim komunistima. Predobro se znalo što Titovi partizani i komunisti rade. Opravdanje da se radilo o fašistima baš ne drži vodu. Godine 1936. u Istri je bilo 302.980 stanovnika. u fašio je bilo upisano 11.701 što čini 3,88 % (niti 4 %) što je u velikom raskoraku s brojem otišlih. Kardelj i Đilas su dobro obavili posao po nalogu Ljubičice bele, da se iz Istre istjeraju svi Talijani i svi neSlaveni. Tu su praksu zdušno usavršili s fòlksdojčerima.
Međutim u Istri već davno nema Komunista. Sada u Istri i u Hrvatskoj postoje samo antifašisti. Čudni neki antifašisti. Znamo da je nacionalizam predvorje fašizma. Nacionalizam je na prostoru Juge učinio silno zlo. Gdje su bili ti antifašisti tada pa i danas? Ili su to antifašisti koji se danas bore protiv fašizma koji je i vojno potučem prije 68 godina? Uljuđeni antifašisti, do “jučer” i komunisti, koji se nikada nisu javno ispričali za fojbe, višebrojna prisilna utapanja (u Rapcu), istjerivanju “nepodobnih”, nasilne promjene imena i toponima, prisilnu nacionalizaciju, ubojstvo mladog svećenika Bulešića, potapanja i ubojstva bjegunaca, sramotno prikrivanje zločina Golog otoka, nasilno falsificiranje dokumenata, mijenjane istih…
Uskoro tj. 25. 09. imamo još jednu farsu. Odluka Istrijana o priključenju. Jasno, potpuno izmišljen i lažan događaj. Znam da ću ovim uzbuditi hrvatske nacionaliste, ali što je laž ostaje laž. Tu laž podržavaju sada takozvani antifašisti. Dana 28. rujna zanimljivo će biti vidjeti uvijek iste drugove, sada gospodu, koji će “memorirati” i drugi događaj. Klanje nožem nezaštićenog mladog svećenika Bulešića. Eventualnu krivnju i presudu nije izrekao sud, već je to bila odluka svjesnih drugova. Oni su bili iznad suda, iznad morala, iznad ljudskosti. Svećenik koji je širio “opijum za narod”. Uskratili su mu život drugovi/gospoda koja se sada zdušno križaju.
I na kraju, zamolio bih sve one koji će se ikad uključiti u diskusiju o ovoj tužnoj temi da ne govorimo “Talijani” odnosno “Hrvati, već da kažu ono što su te žrtve bile a to su osobe, građani. Ljudi koji su ni krivi ni dužni stradali.
Moji korijeni ukazuju na miješanje slavenske i italske komponente. Činjenica zbog koje se nemam što sramiti, a niti dičiti. To naglašavan jer mi to daje mogućnost da budem, nadam se, nacionalno nepristran. Da li igdje postoje osobe koji su isključivo jedne nacionalnosti? Da li su time nešto drukčiji, uzvišeniji ili bolji? Razdvajati ljude po skupinama srodnosti je degutantan i zločinački čin. Ako to radi nevjernik time dokazuje sav svoj primitivizam i zatucanost, a ako to radi vjernih, onda je to i bogohulni čin.
I na kraju bih zamolio sve Istrijane da ne mislimo da su nam sve zlo donijeli, učinili oni preko Učke. Zlo su učinili i Istriani “Brava gente”. Ako su to učinili da se nekome dodvore time se ne oslobađaju odgovornosti. (Ivan Pauletta – Odjek na članak Giancarla Kravara)
Ispada da su uvijek ili svi samo antifašisti ili svi samo zločinci, sredine nema. Nakon 4 godine rata, kada imaš oružje (a s time i moć) u rukama, rijetki su oni koji neće odoljeti pomisli da mogu sve probleme rješiti oružjem.
Nije mi namjera opravdavati zločine, ali nakon 4 godine ratovanja, kriteriji se bitno promijene.