Očito je da se pojmom demokracije, kao i u niz drugih stvari i pojmova može žonglirati, ovisno o nakanama onoga koji je u poziciji da je nudi. Kažem to, jer kako mi se čini, demokraciju se u “lijepoj našoj” pokušava upotrijebiti kao alat prisile u nekim društvenim odnosima.
Slušam i čitam rabijatne pripadnike većinske nacije, kako se novci dijele na neke manjinske skupine, a one, gle čuda, kritiziraju ruku koja im daje. Dakle, u tom kao demokratskom odnosu s manjinama novci koji se dijele njima bi trebala /mogla/ dobiti skupina koja hvali poredak ili barem šuti. Trebala bi to biti neka usmjerena, kondicionirana, demokracija. Demokracija, koja preko neke imaginarne poluge određuje možeš /ne možeš proći/ u dijeljenju beneficija koje donosi “vladavina naroda”. Kritiziranjem automatizma pristupu “sakramentima” demokracije, vrli kritičari ne vide, da se ukidanjem jednakosti privilegija ulazi, polako ali sigurno, u očito nedemokratski centralizam, odnosno fašizam.
Očito je da bi ta i takva demokracija trebala biti kontrolirana, nadzirana, “popravljana” i jasno mijenjana s obzirom na “potrebne” okolnosti. Ne vidim tu, na žalost, neke osnovne elemente prave istinske narodne i slobodne demokracije ali to nije, kako izgleda, ničija briga.
Ako su novci iz budžeta, ne bi smjeli zaboraviti da se budžet puni iz privatnog džepa, bio taj davalac manjinski ili većinski. Ako se zadužujemo onda se zadužuju obje kategorije te tu ne bi trebalo biti razlika u korištenju, kao niti u davanje pa i u vraćanje zaduženja.
No, negodovanja koja se u zadnje vrijeme sve češće čuju, idu za tim, da novac (pomoć) može dobiti samo prema vlastima benevolentan građanin ili pogodna skupina. To bi jasno bio potpuni potop sloboda. Ispada da su stari Grci malo požurili iznalaženjem pojma. (demokracija grč. demo… + krateo – vladam // vlada naroda). Prema sve češćim zahtjevima da se pomoć da “dobrim” subjektima, ispada da je ovaj narod jako dobro načitan. Na momente mi se čini da je dosta njih pročitalo Orwellovu 1984. Ne zaboravimo užasnu istinu da se rigidni centralizam i negacija demokracije širi gdje god nema jakog protivljenja. Obično počne s novogovorom, zatim na red dolazi Velik Brat i redom ostale “beneficije”. Hrvatska je došla na sam rub toga i ne treba je mnogo pogurati da upadne u tu jamu bez dna.
Paralelno s tim primjećuje se sve slabiji, sve plići angažman u politici. Govorim i mislim prvenstveno o Europi gdje nedostaju vrsni političari koji su ne tako davno bili pravi kreatori, maltene klesari Europolitike. Čini mi se da su se velika imena europske politike isušila kod stvaranja EU. Poslije Schumana, Conrrada, Rougemonta…i još nekolicine, nastupaju prvenstveno političari – činovnici koji pokušavaju voditi EU po godinama mandata koje im još preostaju. Saznanje, da ovisiš o nekom određenom vremenu, te da nema garancije da će kadar koji te slijedi nastaviti razvijati projekt koji si započeo, dovodi do pada odgovornosti inicijatora projekta.
Paralelno s tim događa se degradacija političara, i jasno politike u uskom državnom okruženju, mislim prvenstveno na Hrvatsku. Stalne izborne rotacije i potreba zadovoljavanja unutar stranačkih kadrovskih ambicija učinile su da se stručni nivo političara drastično srozao. Sve češće imate političare koji preuzimaju neki resor, a da pojma nemaju o struci (o bilo kojoj struci) ili o načinu poslovanja određene društvene i, ili stručne grane. Jasno da se to u radu međunarodnih tijela i te kako vidi, pa se shodno tome okruženje postavlja prema podnosiocu projekta. Već je više puta stigla vijest iz nekog međunarodnog tijela o slaboj stručnoj pripremljenosti HR političara. No, pored stručnosti vidi se drastičan pad opće naobrazbe i pad spretnosti u vršenju protokola. Čini mi se da se u Hrvatskoj državi malo ili ništa radi po tim pitanjima. Očekivati da se narod sam pokrene u ispravljanju stanja, lošeg stanja, je iluzorno. Saint-Just je tvrdio; “Potrebno je sačekati neko opće zlo, dovoljno veliko, pa da javno mnijenje oćuti potrebu za mjerama koje su kadre učiniti dobro”.
Da se iz ulice samoinicijativno pokrene pitanje poboljšanja stanja u HR, ne čini mi se izgledno. Hrvati pamte samo jednu značajnu pobunu (Matija Gubec), a i ona je više mit nego stvarnost.
Niz lobija je premrežilo ovu jadnu parcelu zemlje Hrvatske i svatko brine o “svom poslu”. Narod nema volje, a nema ni sreću u vođama opozicije koji bi mogli (trebali) pokrenuti poboljšanje.
