Vrijeme neminovno teče, približavaju se izbori. Kada će isti biti, još se ne zna. Očito se netko igra građanima i državom kao vlastitom prćijom. To pokazuje svu bezobraznost stranke koja određuje vrijeme izbora. Građani bi valjda trebali znati kada su izbori. Izbori su element, institucija države s kojom se ne bi nitko smio igrati skrivača.
U međuvremenu stranke se množe. Broj stranaka je davno premašio količinu dovoljnu za porugu, sada je broj dostigao degutantno veliki polinom t.j. stado. Ne vjerujem da je ovaj narod toliko politički raznobojan i plodan da mu trebaju toliki politički predstavnici. No, sve te stranke, stare i nove imaju jednu zajedničku osobinu, ne zna se što politički žele. Stranke su bez duha i bez ideja, a time i bez programa. Da, mnogo njih misli na uhljebljenje. Uhljebljenje koje je sigurno, koje je raskošno po davanju a škrto po traženju i koje ne zahtijeva odgovornost. No, ne mislim za to nikoga prozivati, građani su krivi što je do toga došlo.
Nitko, ama baš nitko u ovoj državi ne misli kako bi trebala ekonomski funkcionirati država. Taj menefregizam prisutan je od prvog dana razmišljanja o osamostaljenju. O tome ne misle, ni na momente, zadrti domoljubi.
Pozadinu jalovog političkog folklora vjerno prate isprazni vizualni, scenski, igrokazi. Sve se odvija bez duha i bez mašte i jasno bez smisla, što ne znači da ne košta. Netko pati da se pokaže ispraznošću, pogotovo kada to može raditi na tuđi račun. Na račun uvijek za kič otvorenog državnog računa. Defiliraju “povijesne” raskošne odore. Odore, koje povijest nisu vidjele, odore, koje u povijesti nisu viđene. Od nekih simbola države za koje se može reći da su kič, te do ovih odora i kičastog ceremonijala vrijedi ona; “što je država siromašnija to je u prezentaciji pompoznija”. Na tom fonu je i rasprava o velikoj paradi. Što se želi i kome pokazati vojnim igrokazom?
Na rubu tog stava je i ponovni poziv Papi da posjeti ovu državu. I dok neke države vele da nisu toliko bogate da mogu podnijeti trošak za posjet Pape, mala i ekonomski jadna “lijepa naša” to želi učiniti po četvrti put. I već kad smo kod toga, odluku, a prema tome i poziv, za takav rastrošni čin bi trebao donijeti Sabor, a ne predsjednica države. Još bi bolje bilo da posjet organizira i financira crkva i pripadajući vjernici.
U četvrt stoljeća zaduživačke opstojnosti ove Hrvatske nisam vidio ni trunke pokušaja smislenog upravljanja državom. Nitko ne brine o državi. Bilo bi vrlo korisno da bogato plaćeni političari i ministri, brinu o državi barem koliko brinu o svom reprezentativnom automobilu.
Kažem državi, a ne domovini kao što se sve češće govori. Ponavljajući pojam domovine je u djelovanju države uveo Staljin. Nakon što je čistkama obezglavio državu i vojsku trebao je naći modus kako unijeti polet i duh da se narod suprotstavi njemačkoj invaziji. Zato je pojam domovina bio najpovoljniji, tako je pokrenut otečestveniji (domovinski) rat. Kod toga se namjerno izbjegavalo reći da Sibirci i Ukrajinci nemaju, odnosno, ne mogu imati istu domovinu iako imaju istu državu.
Nešto slično je i u Hrvatskoj. Domovina nije ista za Zagorce i za Dalmatince. Hrvatska, malena Hrvatska je nastala iz povijesne trojedinice (Hrvatske-Slavonije i Dalmacije) čemu je dodana apuntirana Histria (Histria olim Iapidia). Van tih politikantskih i neznalačkih ispada pojam domovine je, i ostaje veličanstven.
Govor, zvukovi, okusi i mirisi koji se upijaju od rođenja, označavaju mjesto rođenja i odrastanja. To je domovina, domovina koju voliš i kojoj si privržen. Tu su te hranili i pazili, tu si se osjećao zaštićen i voljen. Nikakve deklaracije ne mogu promijeniti to stanje, nikakve države je ne mogu nadomjestiti. Domovina se ne određuje dokumentom, ni dekretom, domovina se osjeća i nosi u sebi, te bespogovorno voli.
Država nije domovina, država može promijeniti političko stanje, može promijeniti naziv ili zastavu, može promijeniti i službeni jezik. To je sve za domovinu sekundarno i nevažno. Najčešće čovjek ima samo jednu domovinu ali postoji mogućnost da se zavoli te prisvoji i druga domovina. Primjer je veliki Goethe koji je znao reći „Ja imam dvije domovine: jednu u kojoj sam se rodio, drugu koju sam zavolio“. Veliki književnik se rodio 1749. u Frankfurtu na Majni. Dugo je vremena živio i stvarao u Weimaru gdje će 1832. i umrijeti.
svaka cast odlican tekst